O vrištanju kupusa i salati od mačića
Danas se želim dotaknuti jedne važne i zapostavljene kulturnjačke teme. Radi se o etici prehrane, koja je najizravnije povezana s kulturom življenja.
Kada neka tema izaziva ogorčeni otpor javnosti, to obično znači da se radi o društvenom tabuu koji je uspio poškakljati kolektivni organ za ćudoređe. Bezumni, pretjerano emocionalni i neargumentirani otpor najbolji je pokazatelj neke duboko usađene kolektivne krivnje ili srama.
Kad sam god u svojem okruženju prisustvovao nekoj raspravi o neetičnosti jedenja životinja, u pravilu se uvijek našla osoba koja je, zalažući se za opravdanost mesne prehrane, iznosila jedan argument koji je toliko smješan i patetičan da zaslužuje posebnu pozornost.
Naime, u takvim raspravama uvijek se nađe neka individua koja, sva sretna što je pronašla "puknuće" u biljožderskoj etici, ispali nešto poput: "Da, a što je s biljkama? I one osjećaju! To je znanstveno dokazano! Ako se zalažete za empatiju prema životinjama, a jedete bilje, vi ste najobičniji licemjer!"
Ne mogu dovoljno naglasiti koliko se ovaj argument često koristi, i s kolikom ozbiljnošću se iznosi. To je s jedne strane smiješno, no s druge je strane upravo užasavajuće jer ukazuje ili na svjesno ignoriranje znanstvenih činjenica, ili pak na nedostatak elementarnog, osnovnoškolskog znanja iz biologije u našem narodu.
Da odmah istjeramo stvari na čistac, prije nego li se pozabavimo psihološkom pozadinom iznošenja ovog argumenta. Biljke NISU u stanju osjećati bol. Razlog za to je jasan i neosporan – biljke nemaju živčani sustav, kao niti ništa slično živčanom sustavu što bi zamijenilo njegovu funkciju. To se, vjerujem, i dalje uči u prvim razredima osnovne škole.
Biljke JESU živa bića, u smislu da su samodostatna – razmnožavaju se, rastu, propadaju. No, one nisu sposobne iskusiti bol. Istraživanja na koja se neupućeni raspravljači pozivaju doista postoje, no njihovi su zaključci sramotno iskrivljeni, vjerojatno uz pomoć medija. Navodno, izmjerena je frekvencija koju biljke emitiraju nakon što ih se reže, što je veoma znanstveno istog trena poistovjećeno s "vrištanjem" od boli. Koje li sprdnje. Već površnom pretragom interneta, koji je danas svima dostupan, može se doznati prava pozadina spomenutih istraživanja – pri rezanju dijelova biljke, moguće je da iz nje izađe određena količina plina koji pri svom proboju izaziva spomenutu frekvenciju. Toliko o vrištanju.
Također, istina je da bilje reagira na vanjske podražaje – toplinu, dodir, ponekad čak i muziku. No, to dokazuje njihovu sposobnost osjećanja boli jednako kao što vanjski input koji izaziva reakciju u računalu dokazuje da vaš laptop osjeća bol kad ga udarite. Slobodno se može ustvrditi da bi, kad bi ipak bilo otkriveno da biljke osjećaju bol, to oborilo cijelu teoriju evolucije. Zašto? Zato što teorija evolucije počiva na principu zvanom "preživljavanje najjačih", što podrazumijeva da evolutivni proces nije nasumičan, već se događa selekcijom osobina najkorisnijih za opstanak neke vrste. Promislimo na trenutak koliko bi koristi od osjećanja boli imale biljke koje su nesposobne pobjeći pred prijetnjom, ili se pokušati boriti protiv vanjskog utjecaja koji im zadaje bol. Jednostavno, ukoliko biljke osjećaju bol, teorija evolucije prestaje vrijediti jer se time dokazuje da je evolutivni proces potpuno nasumičan i besmislen.
Zašto je toliko bitno pitanje o mogućnosti osjećanja boli u određenih životnih oblika? Zato jer cijela etika počiva na svjesnom poštivanju interesa drugih bića. Biće koje ne može iskusiti bol, ne može imati niti osnovne interese jer ne može biti povrijeđeno. Sva bića koja osjećaju bol žele živjeti bez boli, od riba do ptica, od svinja do mačaka, od žaba do čovjeka.
Stoga ljudi koji se uporno trse skrenuti pozornost na navodnu bol koju nanosimo biljkama zapravo imaju veoma priprostu motivaciju – utišati svoju savijest. Po njima, ukoliko ni na koji način nije moguće izbjeći nanošenje boli, pa čak i ako jedemo salatu od rajčica, onda se užasi koje nanosimo desecima milijardi životinja godišnje mogu relativizirati. Ukoliko pretpostave da glavica kupusa vrišti od boli dok je se reže, lakše im je poistovjetiti salatu od kupusa sa salatom od piletine. Svakome bi normalnom čovjeku, s druge strane, trebala biti jasna moralna razlika između rezanja kupusa i rezanja pileta nožem. Ili psa. Ili čovjeka. Svi oni dijele istu karakteristiku – osjećaju bol. Kupus ne.
Nakon svega rečenog, posebno je zanimljivo istaknuti da nikad ne poistovjećujemo npr. rezanje pileta s rezanjem mačića. Može li mi itko reći koja je realna razlika između klanja svinje i klanja psa? Za razliku od bilja, ta dva životna oblika osjećaju bol potpuno isto kao i ljudi. No, ako jedemo svinje, kokoši i ribe, trebalo bi nam biti sasvim prihvatljivo pojesti salatu od mačke, a TO pak doživljavamo kao neoprostivo barbarstvo, i govorimo o Kinezima kao o okrutnim zvijerima i neljudima, dok nam se krv i mast cijede s brade.
Autor: Boris Kvaternik