Smrad trupla
Već se bezbroj puta govorilo o tome kako je poezija mrtva, ili je pak na putu prema grobu jer je netko na nju izveo mučki atentat. Gotovo svako novo stvaralačko razdoblje donosi sa sobom istu dosadnu paranoju od ubijanja umjetnosti drskom inovacijom.
Pa ipak, u našem dvadeset i prvom stoljeću takve se izjave sve rjeđe čuju. Tome razlog sigurno nije taj što smo postali tolerantniji prema novom i nepoznatom, nikako. Ako čovječanstvo nešto ne razvija s vremenom, onda je to svakako njegova tolerancija prema stranome.
Ne, danas je sve manje moguće čuti isto staro blebetanje o smrti poezije iz razloga što o njoj više praktički nitko i ne razgovara.
A to je jedino što može zaista ubiti poeziju. Ne inovacije, ne odbacivanje tradicije, ne uplivi novih ideologija i vrijednosti – ne. Već ravnodušnost.
Ravnodušnost za poeziju. Nezainteresiranost za ta tajna vrata koja iznad svih šansi propuštaju sitni, mravlji čovječji um u bespuća multiverzuma – to je smrt poezije, a time i smrt same ljudskosti, jer poezija čovjeku pomaže poput kristalne kugle da se sjeti nečeg davno izgubljenog – svojeg lutajućeg, melankoličnog duha koji je gazio preko planina i oceana samo da bi spustio pogled na stopu do tad neotkrivenog mirisnog tla, da bi otkrio vlat trave propupalu iz raspucalog betona pokraj autoputa.
Što je pošlo po zlu? Kako je moguće da su ljudi izgubili interes za jedinu magiju preostalu u ovome svijetu? Jer poezija to jest – ona je vrata u nedostižne sfere prošlih sjećanja, budućih nada i proročkih vizija, ona je magični čvor u stanju na daljinu opiti i hipnotizirati ( čak i podložiti svojoj volji!) tuđi um, i s drugog kraja svijeta.
Odgovorno tvrdim da je interes za poeziju usahnuo s porastom groznog korova elitnog akademizma koji je, poput neke gladne amorfne mase usisao u sebe umjetnost, isušujući je kao što bolesnoblijede gljive na kori debla polako ali sigurno jedu stablo iznutra sve dok ono ne padne, potpuno šuplje od svoje srži.
Tko je od do neba pretencioznih akademika odgovorniji za današnje gotovo univerzalno okretanje leđa poeziji generacija koje tek stasaju u svijetu poharanom od bilo kakve mistike?
Poezija, da bi opstala, nužno mora ponovno otkriti vlastitu nepretencioznost.
Nepretencioznost nikako nije i trivijalnost, baš naprotiv. Bilo koji zen pripravnik mogao bi vas podučiti tome. I to je nešto što današnja pjesnička elita odbija shvatiti. Naprotiv, njima današnja poezija u globalu nije dovoljno ozbiljna, dovoljno uzvišena.
Serem na takvu uzvišenost! Onaj tko ne zna prepoznati uzvišenost u traku sunca koje se odbija od mliječnobijele teksture tek opranog jutarnjeg suđa u limenom sudoperu nema što tražiti u poeziji. Umjesto svakodnevnog i običnog (koje je, zapravo, sve samo ne svakodnevno i obično – ono je esencija pjesničke i proročke ekstaze), oni rone u moru teorija, imena, lista, pravila, propisa, zadanosti, tradicija, pretpostavki, kravata, popodnevnih kava, profesorskih lula, smrdljivih malih kabineta, žablje napuhanosti, itd. – i od toga se nadaju sklepati poeziju dostojnu čovjeka! Fuj! Gadovi! Fuj! Okaljali su prošla i buduća stoljeća i stoljeća i stoljeća i stoljeća ekstaze svojim odurnim birokratskim šapama!
Jedine osobine nespojive s duhom same poezije su birokratizam i intelektualizam. Intelektualac ne može pisati poeziju, kao ni birokrat. Dakako, bilo je kroz povijest pregršt pjesnika koji su bili vrhunski potkovani intelektualci, ali stvar je u tome da su oni pjesnici koji nešto vrijede u trenutku pisanja poezije odbacivali svoju intelektualnost poput predebelog kaputa koji im onemogućuje kretanje!
Oni koji nisu imali snage za to – i ostali su samo intelektualci. Intelektualci koji su povremeno voljeli sebi laskati nazivajući se pjesnicima, ali to nikad nisu bili.
Intelektualna poezija označava onaj simptom koji je uspio istrijebiti moderne čitatelje kao muhe, ostavljajući poeziju u striktnim ogradama akademskih klupa. Poezija bi trebala biti univerzalna - trebao bi je moći vrištati luđak, isto kao što bi je trebao moći sricati osnovnoškolac.
Poezija intelektualnog tipa je jednostavno klaustrofobična, u smislu neprozirnosti same misli. Poeziju koju treba čitati praveći bilješke i zavirujući u riječnike ja jednostavno ne mogu uzdizati na pijedestal iz jednog jednostavnog razloga - jer ne prenosi sirove osjećaje. A to je glavna zadaća poezije, i njezin univerzalni ključ, ako takvo nešto uopće postoji - prenijeti bilo kakav osjećaj! Bilo kakav – nefiltrirano!
Ukoliko neka pjesma može širokim masama prenijeti osjećaj gađenja, ljepote, čuđenja, ljutnje, zgražanja, seksualnog uzbuđenja, mentalnog hendikepa, ljubavi, nepravde... to je to. Stoga su moderni intelektualni stihovi pomodarstvo i ne služe jedinoj svrsi kojoj poezija može služiti - kratkom osjećajnom poistovjećivanju čitatelja i autora, pa makar i na jednu sekundu - onaj moment kada zastaneš i kažeš: ''Da, da, tako je, znam o čemu ovaj čovjek priča, baš sam to jučer slično doživio dok sam išao kupiti kupus na tržnicu i nešto usput iskusio''.
Intelektualna poezija je elitistička, a poezija bi smjela biti otprilike sve ostalo, samo ne elitistička. Ako poeziju ne zna pročitati i osjetiti netko bez akademskog stupnja, mislim da se čovjek s pravom može zapitati čemu ona zapravo služi i koja je prava intencija govorenja na način da se u jezik postavljaju namjerni hendikepi koji probiru publiku, tako da zapravo jako mali krug ljudi može samo tek približno shvatiti o čemu se tu zapravo radi? Poezija mora biti instinktivna. Bljesak razumijevanja, a zatim mrak. Iza njega može slijediti novi bljesak, ali i ne mora. Bitno je pisati namjerno ne uskraćujući publici svoja mentalna iskustva s kojima se i ona može poistovjetiti i na taj način autora zapravo učiniti veoma ranjivim. To je opasno i mučno, ali zato se to i isplati raditi.
Poezija je skok s litice u razjapljena božja usta koja poput zahodske školjke usisavaju obzor nad gradom! Poezija je razbijanje prozorskog stakla velikom, ljepljivom, sočnom narandžom ubranom u nekom već zaboravljenom snu! Poezija je tutnjanje groznih izobličenih truba arkanđela dok se vraćaju nebom iz seoske krčmetine! Poezija je spontanost! Poezija je prirodnost! Poezija je gladan pas šćućuren na autobusnoj stanici u subotnje veče! Poezija je sada ili nikada!
Autor: Boris Kvaternik