„There's no chance for us, it's all decided for us...“

Bilo je to prošle subote navečer. Dvoumio sam se da li da ostanem kod kuće i razmišljam o vlastitoj smrtnosti, ili da odem na Dane Zapruđa na koje sam sebi već godinama obećavam otići, ali nikad to obećanje ne održim.

Na sreću, prevagnulo je ovo drugo, i drago mi je da jest. Bilo je nešto bizarno i posebno u cijeloj toj noći, a ja sam se umalo lišio tog iskustva.

Dani Zapruđa održavaju se već desetljećima. U karnevalskom ozračju omanjeg sajma masne lepinje, alkohol i šećerna vuna začinjavaju se glazbenim nastupima na pozornici na otvorenom.

Kad sam oko devet navečer stigao na glavni trg u Zapruđu, proslava se bila već dobrano zahuktala. Išao sam poslušati Queen Real Tribute band, jer sam se ponadao da ću, stopljen u zajedništvo potpunih stranaca, uspjeti uskrsnuti Freddie Mercuryja.

Queen

Već pri samom dolasku, osjetio sam neku čudnu atmosferu koja je prožimala tu subotnju večer. Muzika je treštala s CD-a dok se band pripremao za nastup, piva se točila u festivalskim razmjerima, luđaci su potajno odmjeravali djecu koja su se igrala na ljuljačkama i vrtuljcima odmah pokraj prostora predviđenog za koncertnu publiku. Ljudi su šetali kroz masu sa svojim psima, obitelji su izvodile svoju djecu i stavljala ih na ramena ne bi li ih prosvijetlila i ne bi li klinci shvatili kakav je kul lik Freddie bio.

Voditeljica i voditelj programa bili su vidno alkoholizirani. Ljudi su im se smijali dok su oni ostavljali svoje dostojanstvo, a možda i svoju karijeru na toj pozornici. Voditeljica je u mikrofon zavikala „Za Zapruđe spremni!“, ili nešto što je neodoljivo zvučalo tako, na što su se lokalni starci lica smežuranih poput suhih šljiva stali cerekati. Voditelj je hrapavim glasom izbezumljenog alkoholičara pred publikom držao apsurdan monolog o tome kako bismo svi trebali sklopiti ruke i pomoliti se Zeusu gromovniku na nebu jer je te večeri odlučio iskazati nam svoju milost i zauzdati kišu. Oboje se klatilo i pretjerano gestikuliralo rukama koje su im služile kao propeleri.

Pio sam već drugu pivu i među svjetinom čekao da počne nastup, kad mi je prišla djevojka koja je u ruci nosila držač za laboratorijske ampule pune raznobojnih rakija. I ona je bila uočljivo pijana, i ja sam se počeo pitati što se to ovdje zapravo događa. Osjećao sam se kao da sam upao u neku grotesknu Krležinu sajmišnu scenu. Djevojka se smijala, pričala mi neprirodno glasno na uho, tražila me cigaretu, bila zabrinjavajuće srdačna i nagovarala me da kupim njenu rakiju. Kupio sam jednu, a ona je zbog toga skoro prošvikala od sreće. Nagnula se, poljubila me i otišla, ostavljajući me s ampulom u ruci i potpuno zbunjenog. Treba joj se odati priznanje, pošto je za takvo što potrebna određena doza hrabrosti i želuca, jer svojim izgledom najčešće ostavljam dojam manijaka ili duševnog bolesnika, oči su mi stisnute i zakrvavljene, zubi iskrhani i u stanju raspadanja, imam pivski trbuh i silovateljske brčiće te dugu masnu kosu koja vonja na prašinu i znoj.

Popio sam rakiju i produžio naručivati pive s obližnjeg štanda. Nastup je uskoro počeo. Unatoč mojoj skepsi, čim je band izašao na pozornicu, bilo je jasno da shvaćaju svoj imitatorski poziv veoma ozbiljno. Onima pijanijima među nama zasigurno se učinilo da je pred nama Freddie osobno, jer se lik uspio nevjerojatno približiti originalu i izgledom i eksplozivnim scenskim nastupom. A kad je otvorio ta svoja brkata usta i počeo ispuštati prve melodije, pomeo je sve pred sobom kao uragan. Glas mu je imao nešto manji raspon od Freddieovog, očekivano, ali snaga koja je iz njega izbijala bila je prava. Bio je to možda prvi Queen tribute koji mi nije ostavio gorak okus u ustima.

To je bilo to. To je doista bilo to. Od boje glasa, naglašavanja riječi, ludih i pretjeranih pokreta na pozornici, do cjelokupnog vizualnog dojma. Nakon pete pive i ja sam se zaboravio i s vremena na vrijeme imao dojam kako se na pozornicu ispred mene u ovom šupku od Zagreba doista s neba spustio Freddie Mercury. Negdje na polovici koncerta, kad je počela pjesma „Who wants to live forever“ izgubio sam svoju staloženost i počeo urlati u noćno nebo iz dna pluća, dok su iz zvučnika tutnjali toliko poznati stihovi koji mi baš svaki put raspore utrobu, kao nožem:

There's no chance for us,
It's all decided for us,
This world has only one sweet moment set aside for us

Na žalost, publika nije bila primjerena za ovako nešto. Samih obožavatelja Queena među publikom je bilo vjerojatno najmanje. Ostatak su sačinjavali kvartovski ljudi koji su izašli u večernju šetnju kako bi provjerili što se događa na trgu. Bilo je tu kućanica, ljudi s psima, majki s djecom na prsima, lokalnih pijanaca, umirovljeničkih parova... Band je ostavljao svoju dušu na pozornici, a većina je tek lijeno pljeskala, kao da im je i to prevelik napor.

Kako je nastup banda trajao, voditeljica je bila sve pijanija. Usred njihovog nastupa počela je upadati na sredinu pozornice i nešto gestikulirati publici. Mrmljala je nerazumljive gluposti, ne razumijući da joj je mirkofon i dalje uključen i da smeta svirci, a kad je band hvatao nekoliko sekundi pauze, sama se nepozvana uzverala do glavnog mikrofona i zapjevala užasnim poderanim glasom „We will rock you“. Čak je uspjela postići i da je udare u lice stalkom od mikrofona jer im je za vrijeme nastupa stalno bila pod nogama i radila budalu od sebe umjesto da se makne. Nasreću, njezina bijedna pojava nije uspjela umanjiti veličanstvenost samog nastupa.

Među publikom je bilo i starijih ljudi od šezdesetak godina koji su veoma očito u svojoj mladosti obožavali Queen. Njih mi je možda bilo najdirljivije promatrati. Vidio sam kako im se oči žudno cakle u mraku. Proživljavali su neka stara sjećanja koja su vezali uz ovu veličanstvenu glazbu njihove mladosti. Pljeskali su dok ih nisu zaboljeli dlanovi i ispuštali decentne povike oduševljenja, svjesni da se ne mogu poput mene potpuno prepustiti svome oduševljenju i dopustiti da ih ono nosi poput podivljale rijeke.

Jer, u društvu današnjice, jedna je od najzazornijih i najosuđivanijih stvari upravo je staračko veselje, staračko uzbuđenje i osjećaji. Oduzeli smo im pravo na mladenačko ponašanje. Oduzeli smi im dostojanstvo. Pretvorili smo ih u entitete koji su bolno svjesni da im je prije mjesto u mračnom ormaru nego li na koncertu, jer bi prizor njihovih istrošenih tijela koja se vesele, viču ili ne daj bože plešu mogao uvrijediti javni ukus.

Način na koji se odnosimo prema našim starcima i staricama ogledalo je duše nekog društva. Stoga nije ni čudno da je Zagreb tako zao grad, s toliko pljački, silovanja, ubojstava i s takvom bandom štakora na čelu.

Pa ipak, ova je noć neke od tih obespravljenih staraca i starica vratila u neka sretnija vremena. Njihove oči rekle su mi sve što sam o tome trebao znati. Bili su potreseni i opijeni uzburkanim emocijama za koje su sigurno mislili da su u njima već odavno mrtve. Upravo zbog toga cijeli je ovaj nastup najviše vrijedio. Jebeš nas. Jebeš bend. Jebeš alkohol. Jebeš poljubac. Jebeš ovu kolumnu. Ta je svirka povratila nešto izgubljenog veselja i mladenaštva u nekoliko starih duša, iako im je kolektiv zabranio da to javno i podijele s nama.

Autor: Boris Kvaternik

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.