Podnožne dojke

S obzirom na to da je politička situacija u Hrvatskoj trenutno veoma ozbiljna, izgleda da u pogledu teme za ovotjednu kolumnu nemam previše izbora...

Stoga, naša će današnja tema, naravno, biti – seksualni fetiši.

I to ne bilo koji seksualni fetiši. Danas ćemo malo proćakulati o ljudima koji se skroz zajapure, počnu teško disati, i jedva čekaju da dođu kući kako bi mogli nasilno masturbirati jer su u gradu vidjeli kako netko skida tenisicu i otkriva golo stopalo čija se koža opsceno cakli na podnevnom Suncu.

Raspravit ćemo o ljudima koji se pale na stopala. Nema nam druge.

Prvo što treba ustvrditi jest da je fenomen seksualnog uzbuđenja stopalima mnogo uobičajeniji kod muške nego li ženske populacije. Stoga se unaprijed ispričavam ako među vama ima žena koje se moraju smiriti hladnim tušem kad vide muškarca u sandalama i ako se te čitateljice osjete pomalo zakinuto, jer pričat ću o ovom fetišu s muške točke gledišta.

Drugo što treba ustvrditi jest to da ovaj „neobičan“ fetiš među modernim muškarcima zapravo uopće nije ni rijetka ni neobična pojava. Štoviše, visoko je na ljestvici rasprostranjenosti.

Ovaj fetiš dolazi u nekoliko varijanti, ali sve se svode na isto – na sama stopala kao izvor žudnje. Tako imate one fetišiste koji vole njegovana stopala, dok druge pak pale što ona smrdljivija. Imate one koji vole vidjeti blato i prljavštinu na stopalima, druge pak izluđuju nožne narukvice i prstenje, a treći moraju vidjeti stopalo „ukoričeno“ nekim seksi cipelama. Neki vole promatrati kako se nožni prsti migolje, drugi vole vidjeti kako stopala gnječe različite predmete ili staju na ljudska lica. Postoji, dakako, i homoseksualna opsjednutost stopalima istog spola.

Zaboga, pa zašto bi nekoga uzbuđivale takve stvari?, sada se možda pitate. Stopala su prljava, smrdljiva, neugledna, izgledaju smiješno i pomalo odvratno, i uopće nisu seksi, kažete vi.

Pa, ne slažem se. Kao prvo, sve gore upućene primjedbe mogu se uputiti i guzici. No, to svejedno ne sprečava ogromnu masu muškaraca i žena da tu nakupinu mišića i sala iz koje ispuštamo izmet smatraju predmetom svog besramnog obožavanja.

Imam jednu teoriju o tome zašto stopala u današnje vrijeme rastu na listi rasprostranjenosti seksualnih fetiša, i želim vam je ovdje izložiti.

Naime, izgleda da stopala postaju nešto kao nove sise. Razmislite malo o tome. Stopala su gotovo uvijek prekrivena, i većina ljudi ne osjeća se posve ugodno kada pred ikim osim pred najbližima mora skinuti cipele i čarape. Stopala su zapravo tabu. Ona su dio tijela kojeg se sramimo, i koji prekrivamo pred osobama koje nam nisu jako bliske.

Neki od nas čak su zabrinuti i oko izgleda svojih stopala – jesu li prevelika, jesu li premala, jesu li simetrična, uredna, lijepo oblikovana, proporcionalna...?

Baš poput sisa. One također u većini društvenih prilika moraju biti pristojno prekrivene, pokazuju se samo posebno bliskim ljudima, njihovo izlaganje izaziva sram, a tu je i uvijek prisutna briga o njihovoj veličini i obliku.

Stopala, drugim riječima, danas postaju nešto poput podnožnih dojki.

Moje je mišljenje da su stopala postala toliko privlačan izvor žudnje jer ih držimo tabuiziranima – u većini društvenih situacija nije prihvatljivo biti bosonog. Većina nas ne zna kakva stopala ima netko koga srećemo svakoga dana.

Čovjek je po prirodi bolno znatiželjan. Znatiželja u njemu proizvodi tabue i pali plamen žudnje. Da od sutra svi počnu prekrivati svoje nosove malim komadom tkanine, uvjeren sam da bi kroz neko duže vremensko razdoblje nosofilija postala veoma raširenom pojavom.

Zaključak je da fetiš na stopala, kao i mnoge druge naše hirove, proizvode društvene konvencije unutar kojih smo se rodili. Stoga, idući put kad među svojim prijateljima (ili prijateljicama) otkrijete stopalne fetišiste, nemojte na njih gledati s odvratnošću ili podsmjehom, barem ništa većom odvratnošću ili podsmjehom od one s kojom biste promatrali nekoga opsjednutog dijelovima tijela poput dojki, obrva ili guzice.

I mi podofili smo ljudi, i zaslužujemo ljubav i pažnju, a ako vam u prolazu tenisica „slučajno“ odluči odletjeti s noge, vjerujte da vam tu lijepu gestu nećemo samo tako zaboraviti.

Eto.

Kara Marko.

Autor: Boris Kvaternik