O kvocijentu inteligencije, nacizmu i elektrošokovima na bebama

U jednom trenutku života, gotovo se svatko od nas zapita što je to u nama ljudima što nas čini toliko posebnima, stavljajući nas iznad životinja na nekoj imaginarnoj ljestvici superiornosti. Većina nas si kad-tad postavi to pitanje, no zapravo mali postotak ljudi zađe u tu problematiku dovoljno duboko i nastavi prema otkrivenim zaključcima ravnati svoj osjećaj za etički ispravne postupke.

Odgovor koji je "na prvu loptu" očit jest da se ljudi od životinja razlikuju prema svojoj sposobnosti za apstraktno mišljenje (kreativnost, planiranje, teorije, koncepti, jezik) koje u kombinaciji s našim također jedinstvenim umnim kapacitetom za logičko povezivanje činjenica tvori onu našu osobinu koju nazivamo ljudskom inteligencijom.

Zaista, ljudi se od životinja nedvojbeno razlikuju prema stupnju inteligencije koji su dosegli evolutivnim procesom. No, pravo pitanje koje se ovdje javlja jest - ako smo sa životinjama slični po svim ostalim ključnim osobinama osim po povišenom stupnju inteligencije, što nam daje pravo da tu istu inteligenciju smatramo opravdanjem za iskorištavanje životinja?

Ljudi misle: "Pa dobro, inteligentniji smo od svake druge žive vrste na zemlji - to nam sigurno daje nekakvo moralno prvenstvo da stavimo svoje potrebe ispred potreba "običnih" životinja". Pri tom zapravo sugeriraju jedan veoma opasan zaključak - živa bića s većim stupnjem inteligencije više su važna u prirodnom poretku i imaju veće pravo na život.

Zamislimo na primjer jedan hipotetski stol. Na tom stolu nalazi se ljudska beba i odrasla čimpanza. Na jednom od njih dvoje potrebno je učiniti važan medicinski eksperiment koji uključuje puštanje strujnih udara direktno u mozak. Čimpanze su dokazano inteligentne kao ljudska djeca od 3-4 godine. Čini li se moralno opravdanim izmrcvariti bebu jer je njezin stupanj inteligencije niži?

"Nikako", reći će pobornici eksperimenata na životinjama: "Taj je primjer potpuno pogrešan jer propušta uzeti u obzir to da ljudska beba u sebi ima potencijal razvijanja prosječne ljudske inteligencije od otprilike 110 IQ bodova, čemu se niti jedna čimpanza ili neka druga životinja nikad ne može ni približiti. Stoga je dobrobit životinje i dalje manje važna."

To je logična primjedba. No, to nas vodi do idućeg hipotetskog primjera.

Ovog puta na stolu za vršenje eksperimenata imamo jednu svinju, inače jednu od najinteligentnijih domaćih životinja, a uz nju imamo i mentalno zaostalog čovjeka. On nije sposoban samostalno se hraniti, samostalno vršiti nuždu, samostalno hodati, itd - no njegovo tijelo još je uvijek potpuno sposobno percipirati bolne podražaje. To je čovjek čije je stanje ireverzibilno. Nikad neće biti ništa inteligentniji nego li je sada. Njegova inteligencija bit će zauvijek ispod inteligencije prosječne životinje.

Prema do sad izrečenim argumentima, bilo bi potpuno etički ispravno vršiti veoma bolne medicinske eksperimente na takvim osobama. No, što nas sprječava da to činimo? Sprječava nas suosjećanje, koje je u svojoj srži licemjerno. U jednu ruku, pobornici vivisekcije se, kao i ostali eksploatatori životinja, pozivaju na inteligenciju kao ključan čimbenik koji postavlja ljudska bića kao dominantni oblik života koji može sebi podrediti životinjski svijet, a s druge se strane užasnu i osjećaju moralno gađenje kada se taj isti argument primijeni na našu vrstu.

Netko bi mogao upitati: "Pa dobro, ali kakve veze ovakav primjer ima sa stvarnošću? Nikom ne bi niti palo na pamet iskorištavati mentalno hendikepirane ljudske jedinke za brutalne medicinske eksperimente, pa zašto to onda uopće i spominjati u raspravi?" To nije točno. Postoji jedan pokret koji je u svoje vrijeme nadaleko i naširoko propagirao i prakticirao vršenje eksperimenata na mentalno zaostalima i na svima za koje je bilo smatrano da posjeduju niži stupanj inteligencije. Ime tog pokreta jest nacizam.

Sugeriram li ja to da se medicinski eksperimenti na životinjama mogu nazvati vrstom nacizma? Apsolutno, jer se, kako smo pokazali, temelje na istoj logici i istim etičkim argumentima - inteligentnije vrste imaju pravo iskorištavati ostale.

Koji bi onda bio ispravan odgovor na dilemu s mentalno zaostalim čovjekom i svinjom koju smo postavili u našoj hipotetskoj situaciji? Koga bi bilo "ispravnije" žrtvovati za napredak znanosti?

Ako želimo biti imalo dosljedni, jedini je logični zaključak - nikoga, ili oboje. Želio bih da se u ovom trenutku zapitate koliko bi vas bilo spremno poduprijeti eksperimente na mentalno retardiranoj djeci.

Svinje osjećaju bol. Umno zaostali ljudi osjećaju bol. Bebe osjećaju bol. Ribe osjećaju bol. Slonovi osjećaju bol. Skitnica pred vašim kućnim pragom osjeća bol. Kokoš koju ste imali za večeru osjećala je bol. Prosječni muškarac ili žena osjećaju bol. Inteligencija ne bi trebala biti baš nikakav argument za poticanje iskorištavanja drugih živih bića, tim više što mi, kao ljudi, jedini imamo mogućnost etičkog sagledavanja svijeta oko sebe. To znači da jedini imamo mogućnost svjesno odlučiti izbjeći nepotrebnu patnju.

U današnje vrijeme znamo da nam mesna hrana nije potrebna da bismo preživjeli, već da je štetna za naš organizam. U današnje vrijeme znamo da postoje mnogo pouzdanije metode za medicinska testiranja od eksperimenata koje provodimo na životinjama i koji su u prošlosti nerijetko polučivali znanstvene zaključke koji su se naknadno pokazali potpuno neprimjenjivima na ljudskom organizmu. U današnje vrijeme znamo da industrija prehrambenih namirnica životinjskog porijekla i farmaceutska industrija uzrokuju uvjerljivo najveći stupanj zagađenja cjelokupne planete, a nužno uključuju i neviđeni stupanj i razmjer okrutnosti prema živim bićima da bi se dobio gotovi proizvod. No, svejedno inertno nastavljamo podržavati takve prakse jer smatramo da na to imamo pravo - zbog svoje inteligencije.

Procjenjuje se da je samo farmski uzgoj životinja odgovoran za preko 50% svih svjetskih ekoloških onečišćenja, dok je, za usporedbu, cjelokupni svjetski promet odgovoran za 13% stakeničkih plinova. Recite mi, molim vas, koliki je pretpostavljeni kvocjent inteligencije nekog bića koje svojevoljno odabire uništenje jedinog životnog staništa koje ima na raspolaganju – cijelog planeta? Je li veće ili manje od inteligencije prosječne krmače?

Inteligencija je, prije svega, veoma relativan pojam, podložan svakovrsnim subjektivnim tumačenjima. Mi, ljudska vrsta, savršen smo primjer za to.

Autor: Boris Kvaternik