Skupna izložba slika „Umjetnost u dijalogu“

vrijeme: 23.4.2025 u 19 sati

mjesto: galerija Slovenskog doma Zagreb, Masarykova 13, Zagreb.

Izložba Umjetnost u dijalogu donosi bogatstvo likovnih izraza, stilova i tehnika okupljajući trideset i jednog autora iz raznih krajeva i poetika. Ova izložba nije samo pregled različitih radova, već prostor u kojem se umjetnici susreću, nadopunjuju i komuniciraju jedni s drugima kroz svoje radove, kao i s publikom koja promatra, tumači i u tom susretu pronalazi vlastite vizualne i emocionalne odgovore.

Slikarstvo je ovdje medij susreta – ne samo između različitih estetskih pristupa nego i između prošlosti i sadašnjosti, figuracije i apstrakcije, osobnog i univerzalnog, nježnosti i snage. Umjetnost postaje mjesto dijaloga tamo gdje riječi možda više ne dopiru – i gdje svaka boja, potez i simbol progovaraju na jeziku osjećaja.

Kustoska koncepcija izložbe svjesno prihvaća otvorenost i šarenilo umjetničkih izraza – u vremenu kada se često traže jednoznačne poruke i vizualna jednostavnost, Umjetnost u dijalogu bira bogatstvo značenja, slojevitost, autentičnost i razlike kao temelj susreta. Izložba se tako pretvara u mapu imaginarnih i stvarnih krajolika: nježno zamišljenih priroda, intimnih doživljaja, snažnih apstrakcija i simboličkih svjetova. Među autorima nalazimo etablirane likovnjake i nove glasove, što dodatno pojačava dinamiku izložbe i njezinu otvorenost za sve senzibilitete.

U djelu Ane Sušec, naslikanom akrilom na papiru, lebdeći lopoči oslikani su nježno i promišljeno, uronjeni u plavetnilo koje poziva na tišinu i unutarnje smirenje, dok Branka Zobenica svoj Dubrovnik dočarava dinamičnim uljanim potezima koji izražavaju snagu mora i monumentalnost tvrđave. Danica Kuštrak, koristeći pastelnu tehniku, prikazuje raskošnu kompoziciju ruža gdje duboka crvena i kontrastna crnina stvaraju snažnu emocionalnu napetost. Dražen Petrović u apstraktnoj slici “Proljeće” koristi jarke boje, energične poteze i geometrijske elemente kako bi prenio eksploziju života i obnovu prirode, dok Dubravka Kuzmić u djelu “Vodenjak”, tehnikom tuša i poentilizma, stvara simboličku kompoziciju koja spaja mitologiju, astrologiju i prirodni svijet u elegantnu crno-bijelu naraciju.

Gordana Marijić donosi dramatičan šumski pejzaž u jesenskim tonovima u kojem svjetlost prodire kroz visoko drveće i reflektira se u vodi stvarajući gotovo duhovnu atmosferu. Slika Gordane Vukasović pod nazivom "Jezero", nježno i suptilno dočarava mirnu prirodnu harmoniju pejzaža. Lagani, prozračni potezi u nijansama zelene, plave i žute oblikuju krošnje stabala i njihovu refleksiju na površini vode, stvarajući osjećaj tišine i sklada. . Jasenka Smrekar u svom crno-bijelom prikazu “Kaštilca”, rađenom ugljenom na natron papiru, stvara nostalgičan i miran doživljaj primorske arhitekture i mirne luke, dok Kristina Graf u slici “Brodolom” kroz teksturu, duboke plave tonove i tople zlatne naglaske evocira snagu mora, brod kao simbol sudbine, a valove kao izazove.

Ljiljana Tršan kombinira tuš, akvarel i papir u slici “Zlatna ribica”, gdje dominira lagana linija, geometrijska stilizacija i bajkoviti izraz, dok Maria Delimar kroz pastelnu sliku “Čamac” stvara atmosferu tišine i spokojstva uranjajući promatrača u mirnu vodenu površinu i jutarnju maglu. Marija Tokić u djelu “Znatiželjan slonić” unosi toplinu i nježnost životinje prikazujući mladunče u pokretu, čime sliku ispunjava vedrinom, životnom radošću i osjećajem zaigranosti. Milorad Vulin koristi mozaik kao likovno sredstvo, gdje kroz staklene fragmente stvara kompoziciju žene i čaše vina koja postaje spoj intimnosti, ženske snage i simbolike senzualnosti.

Mira Čikardić u slici “Anemične” precizno oblikuje nježne ruže prekrivene kapima rose koje gotovo fotorealistički izlaze iz platna, a njihov svjetlosni sjaj i mekane latice naglašavaju poetičnu dimenziju slike. Mirjana Mirusch u djelu “Utočište” prikazuje snažan simbol majčinstva kroz spoj figuracije i dekorativnog mozaika boja, uz dojmljivu kompoziciju lica majke i djeteta u tekstilnim uzorcima koji podsjećaju na tople folklorne motive.

Neva Pavlin u “Cvjetajućem proljeću” koristi fluidne poteze, jake kontraste i kolorističke eksplozije stvarajući gotovo apstraktan doživljaj cvjetanja, gdje se priroda pretvara u energiju boje. Nina Seibert Pavišić prikazuje ciklame u podnožju stabla u kontrastu bijelih listova i ljubičastih latica, a kompozicija odiše životnom snagom i ukrasnom simetrijom.

Oste Erceg u “Dami sa šeširom” koristi ulje, temperu i flomaster kako bi oblikovao vibrantnu, ekspresivnu scenu ženske figure koja lebdi između vidljivog i apstraktnog, između pokreta i statike. Pina Perović u slici “Kerubin i leptiri” donosi čipkasti svijet anđela i nježnih oblika leptira u mekoj crno-bijeloj paleti s ružičastim i plavim tonovima koji djeluju poput snovitog prizora iz djetinjstva. Rikarda Matić u “Večernjoj regati” koristi snažne gestualne poteze, debeli nanos boje i dramatične boje zalaska kako bi prikazala more u pokretu i brod koji se gubi u horizontu. Sanja Salopek u “Lux amoris” koristi ulje na platnu uz dodatak 24-karatnih zlatnih listića za dočaravanje ruža u vazi – motiv koji poprima sakralnu ljepotu kroz refleksije svjetla i nježno modelirane oblike.

Silvija Sanković Tomlinović koristi svilu kao podlogu za slikanje čime brod u njezinoj slici “Ljepotan stare flote” lebdi u prozračnoj atmosferi gdje se sjene i refleksije stapaju s plavetnilom mora. Tamara Perušić u “Duhu prošlih vremena” kombinira prikaz amfora s digitalno geometrijskim kvadratima plavih tonova koji se pretvaraju u arheološku viziju prošlosti, dok Valentina Dujela u “Morskim travkama” koristi dinamične poteze i bogatu teksturu kako bi prikazala raslinje na vjetru koje se savija pod nevidljivom silom prirode.

Vera Antolić u djelu “Flight on level” koristi ulje, teksturu i reljefnu površinu kako bi stvorila sliku krila koja se uzdižu iz modrine – simbol slobode, energije i tihe veličine. Veseljka Kos u “Čarobnoj šumi” uvodi gledatelja u bajkoviti svijet ogromnih gljiva, plavih potoka i bijelih zečića – prizor djetinje mašte i fantastičnog narativa. Vesna Zvonarević u “Zlatnom zalasku” prikazuje sunce koje se spušta u more, reflektirajući zlatne tonove u valovima koji mirno nestaju na horizontu, dok Vukan Polimac u “Samsari” prikazuje pejzaž sa zalaskom sunca i biljnim elementima u prvom planu – slika meditativna, ciklična, tiha.

Zvjezdana Žužić u djelu „Aurora borealis“ prikazuje polarno svjetlo u vrtlogu boja koje pulsiraju nebom i njegovim odrazom, spajajući apstrakciju s emocionalnom snagom prizora.  Žana Bašić-Zuccolo u djelu “Feniks s osmijehom djeteta” prikazuje klaunovski lik s crvenim detaljima u okruženju crno-bijele simbolike, gdje se humor, tuga i snaga miješaju u jedinstven izraz. Željka Šebalj Koštić u “Skrivenom raju” donosi idiličan prizor šume i potoka u kojem se sunčeva svjetlost probija kroz lišće, stvarajući prirodni mir i osjećaj povratka vlastitom unutarnjem pejzažu. Sve ove slike ne samo da predstavljaju autorov osobni svijet, nego i pozivaju promatrača da stupi u vlastiti dijalog s umjetnošću – da pronađe ono što mu je blisko, izazovno ili ljekovito.

Izložba pokazuje kako slikarstvo, unatoč svim suvremenim izazovima i vizualnoj prenatrpanosti digitalnog doba, još uvijek može biti duboko ljudski čin povezivanja. Ovdje svaka slika nije samo gotov proizvod nego početak razgovora, sjećanja, imaginacije. U ovom velikom vizualnom dijalogu, različiti svjetovi ne stoje nasuprot – oni se nadopunjuju. Umjetnici kroz svoje radove progovaraju ne samo o sebi, već i o svijetu u kojem živimo, o želji za ljepotom, o potrazi za smislom, o tišini koja često govori više nego riječi. Izložba poziva gledatelja da zastane, pogleda i osjeti – jer možda upravo u tom trenutku počinje dijalog koji će promijeniti pogled, misao, ili dan.

Željko Bedić