Izložba Nataše Hrust, Alena Novoselca i Ivane Ožetski

vrijeme: 29.01.2018. - 08.02.2018.
mjesto: Zagreb, Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a
Izvor: http://www.ns-dubrava.hr

NATAŠA HRUST

Od Polikletovog Kopljonoše u kontrapostu do Charlie Chaplina, Marilyn Monroe, Twiggy, Hitchocka, Madonne ili M. Jaggera, svi su ti likovi i u silueti prepoznatljivi po svojoj "pozi"- govoru tijela. Razlikujemo položaj tijela kao opću kategoriju, kao pozu za svaku antičku skulpturu ili poziciju modela za sat crtanja akta na umjetničkim akademijama, i položaj kao "sjenu" pojedine slavne osobe koja se širi s osobne pozornice na pozornicu društva spektakla i ubrzano distribuira (selfieima npr.). Taj put od civilizacijskog kanona u pojedinačno koje se kanonizira kao brand, a onda opet masovno preuzima, zaintrigiralo je Natašu nakon što je primijetila i osvijestila taj fenomen. Zapitala se i istražila kako danas u svijetu interneta i brzog prenošenja informacija, poze slavnih osoba postaju obrazac, šablona, okvir u koji svatko rado stavlja svoj lik, te se upustila u likovno istraživanje. Grafička dizajnerica, ilustratorica, crtačica, pismoslikarica uz oca odmalena, osoba koja jednako vješto barata olovkom, kistom, mišom, analognim i digitalnim, uzima prepoznate obrasce i pretvara u kolaže – grafičke "tapete". Njezine grafičke tvorevine izgrađene su na paradoksu afirmiranja i poništavanja pojedinačnog. Preuzete, krajnje individualne poze lišava svega individualnog i pretvara u znak koji odvojen od svoga tvorca započinje jedan univerzalni život u kategoriji općeg. Kao da gledamo puža koji vuče svoju kućicu, ali na kraju nam se zavrti od spirale koja se istodobno širi i skuplja u središtu (puževe kućice). Ne primjećujući više ni puža ni kućicu, osjećamo spiralu. U razradi i izvedbi Natašinih grafika možemo vidjeti odjeke Warhola i pop-arta, ali ovdje je stvorena jedna sasvim nova poetika/poezija znaka i značenja likova popularne kulture. Nataša se u svojim grafikama, osim stvaranja određene ikonografije suvremenog svijeta medija, poigrava prostorom, figurom/pozom i njihovim suodnosima. Prostor je sveden na sugestivnu plohu, kao i likovi na obojene siluete koje se ponekad i povremeno umnažaju u smanjenim ili uvećanim dimenzijama. Likovi su povremeno filmski pokrenuti nekim neobičnim, dinamičnim rezom, tako da stvaraju dojam kretanja. Ponekad se raspadaju i oplošnjuju, katkad sugeriraju linearnu perspektivu/dubinu s izvjesnim i zbunjujućim pomakom u iskrivljenje. Scene su često iščašene, razbijene, potrgane dinamikom boja, rotirajućim ili drugačije dinamiziranim oblicima, dok ponekad baš kolorističkim izoliranjem/izdvajanjem pojedinih formi nastaje kretanje, tiranje, rotiranje ili pulsiranje. Tipovi poza i likovi se raspadaju i skupljaju, ornamentiraju, bježe i vraćaju u kadar. Smanjeni ili uvećani, ugašeni ili "osvijetljeni", prelaze iz grafike u grafiku tvoreći tako od pojedinačnog kadra grafike jedan veliki skupni, rasplesani, titravi zaslon na kojem se odvija svjetlosno koloristički performans. Tako se pojedinačni kadrovi umrežuju u aktivnu svjetlosno-kolorističku instalaciju koja čistim likovnim elementima transformira pojedinačno u opće i zajedničko, ali se kretanje odvija i u suprotnom smjeru. Cijela scena generira titranje i pulsiranje u najrazličitijim ritmovima. U određenoj mjeri to ovisi o individualnom kretanju promatrača i njegovog pogleda, ali onim većinskim uvjetovano je dobro smišljenim konceptom pretočenim i ostvarenim jednostavnim i elementarnim likovnim sredstvima koja uzrokuju složene optičke i mentalne ritmove.

ALEN NOVOSELEC

Realsuprematistički koncert

Koncerti majstorskog ciklusa i Kanconijera realno su odslušani uživo u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog tijekom sezone 2015./2016. godine, a za izvođenja/slušanja/gledanja koncerta nastali su crteži. Na izložbi su izloženi tada nastali originalni crteži, po jedan odabrani ispis sa svakog koncerta, tonski zapis i sjedala koja nisu iz Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, već iz kina u Jakovlju, na kojima se mogu gledati cjeloviti fragmenti vizualno prerađenih i audio netaknutih i cjelovitih koncerata. Crteži i zvuk nastali su istodobno, a uvećani ispisi crteža nastaju u vremenu između koncerta i početka izložbe. Uspostavlja se odnos stvarnog i nadstvarnog, te autentičnog u smislu originalnosti u zapisu (crteža i zvuka), uz naknadno kreirani ambijent za slušanje već odslušanog koncerta koji postaje izložba.

Crtice o realsuprematizmu općenito

Predstavlja li realsuprematizam samo "nadmoć stvarnosti (pritiska stvarnosti) nad umjetničko-filozofsko-idealističkim zahtjevom njene negacije? Ne! Predstavlja tragove/prepoznavanje stvarne prisutnosti umjetnosti, idealizma i filozofije u materijalno zadanom okviru života! Realsuprematizam je nešto staro sto godina, pomiješano s esencijom mog života. Sa životom koji se dijeli između namirenja želuca i duha. Ona točka, linija zapravo između jina i janga, onaj prostor borbe između želuca i duha, na kojega mi je ukazao suprematizam, ili koji se kroz njegov duh prvi puta krhko opredmetio preda mnom u realsuprematističkoj akciji zabilježenoj realsuprematističkim fotografijama. Ali, kako privremeno zaokružiti realsuprematizam kada je on tok života samog?
Valjda trenutnim zanosom iza kojeg stoje tri točke u kojima se privremeno i prividno zaustavlja valovita linija života. Prividno kao u smrti. Tri točke napisane posljednjim kapima tinte.
Iza te tri točke cijela se stvarnost prelijeva u prostor bez cviljenja želuca.

IVANA OŽETSKI

Zastava

Grafički otisak ambijentalne organske instalacije, istodobno je i naziv i opis koji je prijateljica povjesničarka umjetnosti Sanda osmislila kako bi definirala rad pod nazivom Zastava, i hvala joj na tome, jer sam sama bila na sto muka u trenutku kada je trebalo definirati krajnji rezultat jednog zanimljivog kreativnog putovanja. Avantura sa Zastavom započinje u jesen 2016. godine u Jakovlju, prilikom okupljanja umjetnika oko privremenih umjetničkih intervencija u vrtu dvorca Adela Sixta, koje je pod nazivom Vrt kao prostor kreativnosti, organizirao kolega Alen. U tom trenutku nisam ni slutila kamo će se sve inspiracija prirodom i prirodnim materijalima razgranati i da će me toliko ugodno zaokupiti. Lišće u svim raspoloživim jesenjim bojama počela sam skupljati u parku skulptura koji okružuje dvorac. Na drveću i grmlju istodobno se nalazilo već crveno, čokoladno smeđe, zlatnožuto i još uvijek zeleno lišće. Sortirajući ga te zime po bojama, odlučila sam sve skupljeno lišće spajati u neprekinutu plohu, sve dok ga ne potrošim. Nadošla je tako četiri metra duga i 70 centimetara široka ploha... Tu sam plohu sljedeće proljeće, kao eksperiment, objesila u Jakovlju između dvije breze i fotografirala je. U ljeto 2017. godine na Sandin poziv sudjelovala sam na Međunarodnom likovnom projektu u Vugrovcu, gdje sam je pod nazivom Zastava izložila u dvorištu župnog dvora. Na podiju od trave, obješena između stupova, zastava u bojama jeseni lelujala je nekoliko dana sve dok sunce nije spržilo osjetljive prirodne boje lišća u jedinstvenu smeđu, a vjetar prorijedio krhku i lomljivu suhu srtukturu. Skinutu oronulu zastavu odlučila sam u svojoj radionici povesti na još jedno, posljednje putovanje... Narezala sam je na plohe dovoljno uske da stanu u malu grafičku prešu i otisnula je. Grafički otisak ambijentalne organske instalacije – zadnja je, ovaj puta vodoravna, vožnja moje Zastave, ili možda nije...

Kugle

Poticaj za izradu kugle također je krenuo iz parka dvorca u Jakovlju, odnosno od imela koje u velikom broju nastanjuju krošnje njegova drveća. Lijepe, više manje pravilne prirodne strukture zelene boje, strateški su razmještene – rasijane po parku. Moje su kugle također od prirodnog materijala, nešto pravilnije strukture, sa srcem od bundeve, pletene od trave – danima. Napravljene su kako bi pravile društvo imelama u krošnjama, a obojane prirodnim bojama – ciklom i kurkumom... Prepuštanje svijetu oko sebe, u ovom slučaju Vrtu kao inspiraciji, pronalaženje malih tema u životnim ciklusima prirode, donijelo mi je veliko veselje i zadovoljstvo u radu. Oslobođena od strasti za rezultatom, uživala sam u procesima koji su razotkrivali moju spretnost i nespretnost s alatom i materijalom i činjenici da se prirodni ciklusi ne mogu ubrzati ili preskočiti. Eksperimenti nisu uvijek urodili rezultatom vrijednim pokazivanja, ali je putovanje bilo i još uvijek jest neprocjenjiva avantura.