Izložba Predraga Todorovića 'Utisci i utisnuto'
vrijeme: 27.09.2018. - 16.10.2018.
mjesto: Galerija Idealni grad (CZKIO Susedgrad), Argentinska 5, Zagreb
izvor: http://www.czkio-susedgrad.hr
Otvorenje izložbe 'Utisci i utisnuto' Predraga Todorovića u zagrebačkoj Galeriji 'Idealni grad' održat će se u četvrtak, 27. rujna 2018. u 19,00 sati. Izložba ostaje otvorena do 16. listopada 2018.
Utisci i utisnuto
Ostvarenje koje nam predstavlja Predrag Todorović hibridnog je karaktera. Riječ je o modeliranim masama, artikuliranim na četverokutnim površinama obješenima na zid, odnosno o spoju slikarstva i reljefa. Današnji je svijet neobičan po pitanju definicija predmeta. S jedne strane slavi se relativizam i neodređenost, te se čini da nam je postalo jasno kako su naše riječi samo pomoćna sredstva za razumijevanje stvarnosti, a nipošto i ekvivalenti same stvarnosti. S druge strane, danas su područja ljudskih djelovanja usko subspecijalizirana, te uz tolike klasifikacije, baze podataka i definicije koje pretendiraju na objektivnost, čini se neprimjereno zagovarati slobodne granice i individualna shvaćanja pojmova. Vjerujemo li u fleksibilnost kao osnovu današnje (postmoderne) klasifikacije znanja čini se da nije opravdano uvoditi nove rigorozne kriterije nakon što smo,svjesni njihove proizvoljnosti, euforično porušili stare. Ali to je kontradikcija u kojoj se nalaze brojni suvremeni humanisti, prikupljajući krhotine s razvalina vrijednosnih sustava. Osobno me strašno nervira vidjeti video rad na Trijenalu kiparstva, ili kolaž na Bijenalu slikarstva, ali ipak ove radove Predraga Todorovića mogao bih vidjeti s punim opravdanjem na obadvije manifestacije.
Zbog toga je možda potrebno suprotstaviti se tiraniji pojmova i pokušajima egzaktnog određivanja umjetničkog djela, ali imajući nužno u vidu kvalitetu ostvarenja. Primjerice, Antonionijev kratki film iz 2004. Michelangelov pogled, nijema meditacija o Buonarrotijevu Mojsiju iz rimske crkve San Pietroin Vincoli, pokazuje razumijevanje skulpture puno bolje od velike većine suvremene kiparske produkcije, pa mi zato ne bi bilo uopće neprimjereno vidjeti ga na ekskluzivno skulptorskoj izložbi.
Uglavnom, Todorovićev ciklus pokazuje namreškane bijele površine i teksture u masi koja pamti i zadržava tragove interakcija. Riječ je o utiskivanju umjetnikove ličnosti u materijal, o ideji kreatora koji dinamiziranjem materijala ostavlja svjedočanstvo svoga postojanja. No, u ovom slučaju to nije silovit i ekspresivan trag. On se pokazuje u prilično diskretno zgužvanim površinama koje privlače svojom taktilnošću: izmjenom glatkoće i sitnih nabora koji izgledaju kao prirodne formacije, sedimentne stijene formirane kroz milijune godina.
I te su stijene na neki način tragovi i sačuvani otisci i utisci, očvrsnuti svjedoci Zemljine povijesti i svih prirodnih sila koje su tijekom nje bile aktivne. Zbog toga ovaj ciklus radova sugerira elementarnu snagu kanaliziranu kroz umjetnikovu kreativnu ličnost. Na neki način ovim djelima autor potvrđuje kontinuitet između svekolikog stvaranja svijeta i vlastitog umjetničkog stvaranja– time što na materijal djeluje s učincima sličnima prirodnim, kao da želi sugerirati ulančanost fenomena i svoje postojanje kao posljedicu svih drugih, organskih i anorganskih, postanaka na Zemlji. Naš život je tako shvaćen kao epizoda u kontinuiranom poretku stvari, a umjetničkom intuicijom Todorović nas podsjeća na naše mjesto u tom velikom i kontinuiranom događaju neprestanog postajanja svijeta i svemira.
Naše emocije, misli i utisci su ono što smo navikli smatrati kontinuitetom našeg života, a svijest o njihovu neminovnom prekidu uzrokuje nam tjeskobu. Ideja da će ono što nazivamo našom ličnošću u nekom atomskom, elementarnom, obliku ostati prisutno u svemiru kao jedan od ovih tragova u očvrsnutoj vapnenoj masi, te da je na neki način bilo prisutno u njemu od njegova početka teško može biti utješna: suviše smo vezani uz svoje ja, uz tu iluziju koje se grčevito držimo. Ali, ako smo već spremni relativizirati kategorije naše spoznaje i ideju naše objektivnosti, možda ćemo jednoga dana uspjeti i vlastitu personu (to jest masku) shvaćati manje ozbiljno i definirano. Ovaj ciklus Predraga Todorovića svojom formom i mogućim značenjima potiče na razmišljanje u tom smjeru.
— Feđa Gavrilović
Izvor: https://www.culturenet.hr