Izložba Mije Maraković "Projekt teški otpad"

vrijeme: 28. studenog 2019. s početkom u 19 sati
mjesto: Galerija Laval Nugent, Vodnikova 4, Zagreb

Riječ je o posljednjoj ovogodišnjoj izložbi u galeriji Laval Nugent koja je ujedno i pobjednička izložba godišnjeg natječaja za izlaganje u galeriji. Naime, među više od trideset prijava pristiglih na natječaj za izlaganje u 2020. godini u Galeriji Laval Nugent Stručni savjet galerije odabrao je mladu akademsku umjetnicu Miju Maraković koja će se na samostalnoj izložbi predstaviti radovima različitih formata nastalim u posljednje tri godine. Mia Maraković dobitnica je Rektorove nagrade 2016.godine za projekt „Život ispod Sunca“ , 2017. godine osvojila je posebnu nagradu u sklopu izložbe „Student International Art Biennal“ (Makedonija), a 2018. godine treću nagradu Zavičajnog muzeja grada Rovinja. Iste godine nagrađena je i pohvalnicom akademskog vijeća.

Mia Maraković rođena je 23. 09. 1990. u Zagrebu. Završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine.

Do sada je imala devet samostalnih izložbi u Osijeku - 2011. (GALERIJA OKO) , u  Zagrebu , 2016. (ACADEMIA MODERNA) , u Zagrebu, 2017. (GALERIJA PIKTO) , u Zagrebu, 2017. (LAUBA) , u Zagrebu, 2018.(GALERIJA VN), u Zagrebu,  2018. (ŽIVI ATELJE), u Karlovcu , 2018.(GALERIJA ZILIK),  u Zaprešiću, 2019. (GALERIJA RAZVID) i Zagreb, 2019. (GARAŽA KAMBA)  te izlaže na pedesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih ističe 33. Salon mladih (Zagreb) , „Drava art Biennale“ (Koprivnica), Osten biennale crteža (Skopje, Makedonija),  Novembarski likovni salon vizualnih umetnosti (Srbija),  Student International Art Biennial – SIAB (Skopje, Makedonija), „Memories 2“, Huang Hgo Art Space Gallery  (Hanoi, Vijetnam),  „Biennale Internazionale Donna“ , Porto Vecchio, Magazzino 26 (Trst, Italija).

Dobitnica je Rektorove nagrade 2016.godine za projekt „Život  ispod Sunca“ , 2017. godine  posebnu nagradu u sklopu izložbe „Student International Art Biennal“ (Makedonija), 2018. treća nagrada Zavičajnog muzeja grada Rovinja i 2018. nagrađena je pohvalnicom akademskog vijeća.

Voditeljica je  likovnih radionica za djecu i odrasle u Rovinju (Centar Mare), Srebrenica (Udruga Cesvi i Omladinski centar Srebrenica),  Potočari ( Internat za djecu iz Srebrenice i Udruga hendikepirane djece i omladine Leptir), Graditeljska srednja škola Čakovec, Zagrebu (CKIM), kaznionica za žene-Požega, Odgojni zavod Turopolje i  Pravni fakultet, smjer socijalni rad 2016. , 2017.,  2018. i 2019. godine.

Ostvarila je dvije privremene  javne instalacije „Drvo obilja“  i  „Tunel dobrih želja“, 2016. godine. 

Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Zagreb.

Predgovor izložbe
Rad Mije Maraković u sebi već zadnjih pet godina nosi zadivljujuću dozu dosljednosti. Njene izrazito suptilne promjene iz jednog medija u drugi, gotovo iz minimalizma u svojevrstan neoekspresionizam, iz geometrije u ekspresiju, govore nam kako je geneza njenog opusa sasvim u sinergiji s njenim ljudskim duhom, s vremenom, da ne upotrijebim fraze poput životnog iskustva ili čak odrastanja. Pratim Miju već godinama, usudila bih se reći kako se nije  promijenila uopće. Njeni radovi odišu jednakom neposrednošću i autentičnošću kao  i prije par godina. Mia kao da je cijepljena od krize umjetničkog identiteta s kojom se umjetnici često hrvaju. Odnosno, kod ove autorice uputnije je govoriti upravo o kontinuitetu rada negoli o idejama ili transcendenciji. Upravo Mijina vlastita rečenica, napisana prije nekoliko godina u  jednoj od bilježnica najbolje sažima njen stav prema umjetnosti: «Ako ništa drugo zgnječila sam vrijeme», jer govori o duhu njenog stvaralaštva, o duhu nje same, duhu koji ne posustaje u žudnji za stvaranjem.

 
Kronologija radova izloženih u Laval Nugentu nije od  presudne važnosti. Oni su nastali između 2017. i 2019., no možda je od veće važnosti spomenuti presjek događaja u Mijinom životu: kraj akademije, ostavljanje jednog životnog puta i kretanje u drugom smjeru, smjeru nepoznatog. Pojam gniježđenja i nije tako stran za provući kroz trenutačno Mijino slikarstvo.... Ona kao da je uzgajala i čuvala sve ove predmete koje vidimo danas na zidu galerije, te kroz taj proces istovremeno konstruirala vremenski neponovljivu stvar - rađanje radova koji se u srži sastoje od odbačenih predmeta – teškog otpada. Sakupljajući i pronalazeći jedan po jedan objekt, dan po dan, već je onda stvarala stanice svog rada, a njihovom adaptacijom dekonstruirala i rekonstruirala njihove molekule u jednu «profaniju» svrhu – svrhu umjetničkog djela. Autorica ove radove naziva «radovima od smeća» pa ću stoga i ja prisvojiti taj termin, iako uzmimo u obzir kako ovi nasumično izabrani predmeti, nisu ovdje pukom slučajnošću već(ne)svjesnim odabirom umjetnice.

 
Mia od samih početaka koristi najviše trash materijale. Kod ove izložbe pojam trash materijala može biti shvaćen doslovno i metaforički te je uistinu nepoveziv s nekim drugim umjetnicima koji su se u svom radu koristili staklom, svakodnevnim predmetima, poput razbijenih tanjura u slučaju Juliana Schnabelaili aseptičnih tlocrta «stolova» Daniela Spoerrija. Spominjem ovu dvojicu autora jer jedino što imaju zajedničko s Mijinom radom jest upravo dobivena reljefnost samog rada i objekti koji su nimalo (Spoerri) ili potpuno dekonstruirani (Schnabel). Sama aura radova te nagon umjetnika u ovim slučajevima u protpunosti su različiti. Umjetnica uz spomenute nađene objekte za fiksiranje koristi betosan, drvofiks, lak za čamce te tako na radu dobiva gotovo kiparsku strukturu. Bijeli diptih, rad najrecentnije datacije, ujedno podsjeća strukturom na skulpture predimenzioniranih gipsanih glava Franza Westa. U jednom francuskom časopisu njegove skulpture čak su nazivali razigranima, neupotrebljiv pojam kada pričamo o umjetnosti jer često njime dobivamo krive konotacije. Zašto se fokusiram na Westa i zaigranost?  Jer koliko god Mijini radovi promatraču mogu djelovati «zaigrano» ili nasumično oni to nisu. Kao promatrači Mijinog opusa shvatiti ćemo kako ovi radovi od smeća imaju jednaku genezu, ikonografiju i materičnost kao i njene bilježnice, krugovi ili linije. Uvijek je materijal taj koji je za autoricu od presudne važnosti, on će rijetko kada biti «klasičan», no uvijek dovoljno ikonografičan da se prepozna upravo njen trag. Mia se u svom radu ne fokusira na samo jedan objekt koristeći ga pritom kao sredstvo za utjelovljenje forme, kao što je to radio primjerice Julian Schnabel, niti ona kroz njih kroji figurativnu komopoziciju... Česti je slučaj da umjetnici prolaze razno razne «šetnje» kroz područja koja se ponekad i ne čine sasvim njihovima. Kod Mije su ti prijelazi, lutanja, gotovo nevidljivi u cjelini opusa jer ona ne ide uz dlaku angažmanu ili novootkrivenoj osviještenosti koja se danas nerijetko proteže u umjetničkom diskursu, već se čuva u svom malom utočištu, svom ateljeu. Kada sam došla u njen atelje objasnila mi je sve jednom rečenicom i pokazivanjem ruke u smjeru radova:

 
«To ti je to , to je to sa smećem».

 
Ne može biti iskrenije. U vremenu kada bismo ove radove mogli htjeti razumijeti na bezbroj načina, te naglasiti kako je između ostalog problem smeća i problem novovjekovnog čovjeka, koji se prema prirodi odnosi gotovo isključivo kao prema predmetu grubog iskorištavanja, autorica nas upozorava na još jedan segment – segment čovjeka. Pojam čovjeka stvaraoca jednako tako je marginaliziran kroz kapitalizam koji svojim aktualnim nastojanjima guši duh umjetnika. Društvo koje ne razumije kako u suštini mi čovjeka pomišljamo u drugom smislu, kada ga nazivamo slobodnim, nego kada ga kao dio prirode prihvaćamo kao podvrgnuta njezinim zakonima.  Mia svoju slobodu vidi upravo u prirodi vlastitog duha; konstanti stvaranja, sakupljanju «smeća», i šetnjama šumom. Ima li išta lošeg u tome ? Ja mislim da ne, dapače, zavidnog.

Tanja Škrgatić