Stjepan Šandrk "Spektakl"
vrijeme: 24.6.2020. u 19 sati
mjesto: Likovni Centar Grada Zagreba & Zbirka Jozo Kljaković, Rokov perivoj 4, Zagreb
Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Stjepana Šandrka "SPEKTAKL" u srijedu, 24.6.2020. u 19 sati u prostoru Centra za likovni odgoj Grada Zagreba i Zbirke Kljaković na Rokovom perivoju 4.
Prisjećam se kako povjesničari umjetnosti mistificiraju ljudsku potrebu za dokumentacijom vlastite prisutnosti. U pretpovijesnim otiscima ruku, u konceptualnim fotografskim ciklusima koji, tobože nepretenciozno, bilježe pogled autora, kao i u djelu onog šaljivdžije koji je prije pedesetak godina muzejima slao telegrame kojima potvrđuje da je živ, brojni će umnici naći nevjerojatnu egzistencijalnu dubinu. A stvar je, pokazuje se u posljednje vrijeme, prilično banalna. Ne treba biti senzibilni intelektualac da bi se htjelo ovjekovječiti svoju osobu u nekom vremenu i na nekom mjestu. Visokorezolucijske kamere koje danas svi imamo u mobitelima, kao i brojne društvene mreže, to potvrđuju.
Ljudska potreba za afirmacijom sebe, svoga lika i svoga iskustva, doživjela je apoteozu zahvaljujući novim tehnologijama, te se pokazala sveprisutnom i temeljnom za našu vrstu. Nema potrebe za prevelikim intelektualiziranjem tog nagona. Stjepan Šandrk ga je uočio i izražava ga na vrlo upečatljiv način. Na njegovim slikama, kao i na ovdje izloženim akvarelima, prikazani su ljudi koji poziraju za fotografije, ili fotografiraju sami sebe mobitelima ispred umjetničkih slika. Na jednome od njih oduševljene se novinarke fotografiraju pored najpopularnijeg zagrebačkog psa, Rudija. Čini se kao da Šandrk ismijava sve teorije koje ističu bilo kakvu dubinu u suvremenoj umjetnosti. Na koncu, sve je to samopromocija i spektakl (a ovim je posljednjim pojmom i okrstio taj svoj ciklus).
To je u jednu ruku cinizam. Relativizacija vrijednosti suvremene umjetnosti, kojoj se cijela jedna industrija trudi dati pedigre i značaj. Izjednačiti jednog Rothka s osobenjakom u kostimu strip-junaka (i još k tome u kostimu izrađenom u stilu neke kompjutorske igrice, koje li višestruke intermedijalnosti), ili ovjekovječiti par azijskih turista koji se fotografira kraj slike kritički priznatog nam suvremenika Nea Raucha, na neki je način kulturni eksces.
Ali to je i subverzija ili, ako hoćete, prevrednovanje vrijednosti. Tko će biti danas (a pogotovo danas) taj koji će baciti prvi kamen kritike i razgraničiti visokokulturno od popularnog, duhovno od kiča? Kao što su i na Šandrkovim slikama i akvarelima (nastalima prema predlošcima fotomontaža) različiti prizori spojeni u jednu stvarnost, tako su i sve razine kulture, nekoć vrlo diferencirane, danas nivelirane u jedinstvu općeg relativizma ukusa. Konzervativac će reći da je to svetogrđe, progresivac će u tome vidjeti korake ljudske emancipacije. U svakom slučaju to je trenutačno stanje zapadne kulture. S njime se možemo gunđajući pomiriti, a o njemu možemo i ekstatično i visokoparno filozofirati. Šandrkovi radovi sugeriraju kako je najpametnije da u njemu naprosto uživamo. Jer, na koncu, što drugo s njim možemo?