Luna di piombo - Robert Pauleta / Otvorenje izložbe / Povijesni i pomorski muzej Istre
????????? ? ???????? ????? ?????, Pula
??.??.????., ? ???.
LUNA DI PIOMBO
(kratka povijest nevolje)
5.kolovoza 1915. nešto prije ponoći kraj Porera, poput ponosa, od austrijske je artiljerije srušen talijanski cepelin Citta di Jesi. Neposredno nakon što je pogođen taj je ranjeni cepelin svoj ubojiti teret posijao obalom i morem, da bi se tek tako olakšan, denominiran, s nebeskih visina zaputio ka ambisu. Začudo nitko nije poginuo, svi su akteri spašeni.
Ponekad kao da ima Boga.
Rad na ovoj izložbi donio mi je niz nevolja.
Činjenica s kojom sam se, od samog početka nosio (mada vrlo bolno) bila je ta da se Muzej nalazi na samom vrhu grada, i da je taj Kaštel svojevrsna Sveta gora Pule, Akropola: pobjeda svjetla, no s druge strane to je isto mjesto, što svi puležani znaju, i neskrivena, otvorena i gladna Necro-Polis.
Uostalom i ova galerija, previše za mene, rupa je na mjestu obeliksa, pa sam si kao i mnogo puta do sada rekao: jebeš povijest, no povijest je, poput filmskog čudovišta, već hodala sa mnom. O tome svjedoči ova izložba.
O noći kada je srušen cepelin, znao nam je pričati jedan od rijetkih mladića ostalih tada u selu. Nama mulariji bio je zabavan taj, tad već ridikulozni i podrapani starac, koji bi znao reći: te je noći misec bija, baš bi tako znao reći, misec je bija kako od pijomba. A mi bi djeca tada upirali prstom u njega i smijali mu se vičući: Piombo!Piombo! pa bi bižali dalje.
Želio sam, napraviti neki homagge Noordungu; zračni su me brodovi vukli tamo, iz passata u futur, sve kako bi izložbi, zapravo mom osobnom problemu, pristupio s drugačijeg rakursa.
Levitirajuće skulpture, elektro-magnetna polja, i perpetum mobili postali su područje mog novog interesa. Ali roba iz nanovo daleke Kine nikako da stigne a ono što su nudile engleske firme bilo je preskupo za mene. I eto baš zbog toga ja još uvijek nisam postao ono čemu sam se nadao; Herman Potočnik nove skulpture; no nacrti postoje.
Već spomenutog 5.kolovoza 1915. moj je nono Ivan-Giovanni, kakve li banalne koincidencije, navršio 10 godina, ali rođendan nije dočekao u Premanturi.
Poput mnogobrojne djece i žena i staraca nalazio se u izbjegličkom logoru. Negdje u Austriji(?).
I moja je Nona, tada petogodišnjakinja, bila u izbjeglištvu. U zloglasnom Gmundu, gdje su preminuli njena majka i dvojica braće, jedan od njih tek zaređen za svećenika. Vjerujem da je njena duboko ukorijenjena i nesebično otvorena religioznost tamo začeta.
U studenom 1917. na Soči je stradao još jedan Nonin brat, a zatim u rujnu 1918. gripa nazvana Španjolka odnijela je još dvije sestre.
Ne baš sjajne godine, svemir ispunjen križevima.
Nona je katkad znala, mada rijetko, pričati o tome, Nono nikad.
Da li je Povijest neka hladna, mr. Spock disciplina? I zašto je uvijek bojimo crnom kad ona uvijek može biti tamnija.
14. svibnja nakon što sam se vratio s jutarnjeg veslanja primila me teška zubobolja pa sam pohitao u najbližu apoteku, ali već je bilo prekasno; u slijedećih je dva dana mojim tijelom procirkuliralo više sedativa i anestetika nego ikad do sad, da bi tek antibiotici, koji dan kasnije, učinili svoje. Ja takovog bola u životu do tada nisam iskusio. I vjerujte mi, znam što govorim, izvor boli nije nikad samo organski.
Pieta!, Pieta pulpa!
Eto to je taj pojam, likovao sam, čarobna, naopaka alegorija dostojna povijesti naše vrste.
Nadahnut ovom nenadanom, poput užgane pulpe dugo-pulsirajućom spoznajom, učinio sam skicu.
Model u plavom i bijelom plastelinu dao se lijepo oblikovati, njegova je podatna taktilnost nešto što ostavlja ukus pod noktima. Isusovo tijelo imalo je biti sedam metara dugo, naravno bijelo, onako pučki iskreno i sirovo izvedeno; smislenim postupkom dalo bi se postaviti kao da levitira u bez-težinskom stanju.
Moj je izračun pokazao potrebu za oko 300 kg plastelina pa sam ga naručio, no vlasnica tvornice me obavijestila, da vam sad ne duljim, da toliku količinu plastelina može isporučiti tek nakon ljeta. Šit.
A možda je bilo dovoljno postaviti ogromnu instalaciju gore na brdu. Neku apoteozu sreće, nešto što uklanja uroke i donosi dobro ozračje ali nisam imao snage za to, ovaj put ne.
Privlačio me apsurd katakombične vodospreme; kao da se u toj nestaloj vodi trebam okupati, okrijepiti, krstiti i(li) umrjeti.
Moj je Nono bio nadaren čovjek, bez formalne naobrazbe govorio je tri jezika i dokazao se u mnogim vještinama (njegova mi je bila prva poduka iz crtanja) no nije bio spreman za isključivosti i nije se razumio u svjetonazore. Već je dugo tražio posao za za kojeg nije trebala tešerina pa kad ga je našao on i Nona, sad već obiteljski ljudi, poveli su svog malog Ivana u još jedno izbjeglištvo. Bilo je to na rano proljeće 1938. godine.
Kasnije, puno godina kasnije, više no savezničkih bombardiranja, fojbi i strahova pred strojem, nona se prisjećala cvijeća San Rema.
Ali nije to sve, pozvao sam Dejana iz Zagreba da mi učini otisak lica, da moju lubanju odlije u gipsu. Ima nešto u tome, kontemplirao sam, kako Povijest oblikuje i kriptira naše vlastite kosti. I kako Povijest baca sjenu, primijetio sam, kao da je s-tvarna.
Dejan je došao 17.5. a ja sam u licu bio natečen, boljelo je već sedam oteklih nezaboravnih dana, pa sam onako ošamućen zaključio da je baš to taj pravi trenutak za ono što želim. Ali prevario sam se , maska je bila groteskna.
I onda napokon, dan kasnije, odabrao sam sliku koju želim uvrstiti u ovu inscenaciju i baš je ta, jedina od svih, pala na pod (propuh i povijest) i nepovratno se oštetila. Slika se zvala Tabula Nigra, a prikazivala je mapu svijeta iz ne-običajnog kuta. Na toj crnoj zgusnutoj i jedva nazirujućoj mapi Pulu sam naslikao kao Pupak svijeta; Ombelico del Mondo, Danteov prolaz.
U Puli 4.6.21.R.P.
Izvor: https://www.facebook.com/events