Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Samostalna izložba Anđelka Brkića "U potrazi za vremenom koje nestaje"


vrijeme: četvrtak, 12. 5. 2022. u 19 sati - 28. svibnja 2022.
mjesto: Galerija Zvonimir, Baureova 33, Zagreb

Samostalna izložba Anđelka Brkića
Izvorhttps://likumzg.wordpress.com/

Iz predgovora Krešimire Gojanović: U potrazi za vremenom koje nestaje

Na slikama Anđelka Brkića prevladavaju tradicionalni podravski motivi žena u narodnim nošnjama, zatečenim u jesenskim berbama, pripremanju hrane, svakodnevnim kućanskim poslovima kroz godišnja doba koja se smjenjuju u slikarskoj paleti od zlaćenih tonova žitnog polja prema hladno plavim obrisima kasne zime, od djevojčica koje melankolično snatre okružene starinskim rustikalnim namještajem, do mladih žena koje veselo muziciraju nakon berbe, podsjećajući nas na vilinska bića iz narodnih bajki.

Kroz likove na slikama probija se i dojam tjelesnosti i povezanosti sa zemljom i prirodom u njezinim ritmovima, vrijeme rasta i cvata kada ljudi uživaju u zrelim plodovima, nakon kojega dolazi vrijeme opadanja, smirivanja i povlačenja u ozračju toplo smeđih interijera, u prigušenom sjaju svjetla koje ocrtava figure, ovlaš naglašavajući bjelinu ruku ili čela. Prolazeći kroz ove prizore, pratimo i cikluse čovjekovog življenja u njihovoj elementarnoj postojanosti, u odnosu djeteta i majke koja ga hrani na svojim prsima, također okružena prirodom, sa skrbnim izrazom na licu. Tu je i starica koja je mnoge godine ostavila iza sebe, promjene godišnjih doba, cikluse sadnje i žetve, a suho granje koje povlači po dolini zasutoj snijegom, simbol je prolaznosti, utonuća u dubokoj kontemplaciji staračkog iskustva.

Na tim slikama pratimo i lik žene koja se transformira u svojim ulogama, pa iako okružena tradicionalnim okvirom društvenih očekivanja naših predaka koji su živjeli po manjim gradovima ili selima, ta žena je ipak slojevita i izmiče jednostranim tumačenjima njezine prirode. U hladnim zimskim noćima, uz čašu domaćeg vina, sa rukama opuštenim u krilu, kroz ženska lica prosijavaju sjećanja koja vode misao unatrag prema generacijama žena iz prošlosti, prema majkama, bakama i seoskim učiteljicama koje su prenosile svoja znanja, okupljajući djecu u igri, poučnim pričama i tradicionalnim plesovima.

U vremenima kada nije bilo interneta, bez svih modernih komunikacijskih sredstava koja imamo danas, kroz živote ljudi probijalo se vrijeme samoće u kojemu su oni mogli osluškivati vlastite misli i osjećanja dok su se bavili svakodnevnim poslovima, nizom malih jednostavnih radnji usmjerenih ka tome da se održi toplina ognjišta, da se zaštite plodovi, obrađuje zemlja i vrtovi, da djeca budu čista u skromnim, ali i decentno izvezenim nošnjama, da se poštuju mali obiteljski rituali, praznici i slavlja, vrijeme rada, kao i vrijeme odmora i povezivanja između članova obitelji. Interijeri su pohranjivali tragove ljudi, ostatke hrane na živopisno oslikanom tanjuru i drvenoj dasci stola, čvrsto ispletene košare od pruća, vrč zagasito zemljane boje i staru šivaću mašinu uz pomoć koje su se protkale mnoge niti kroz bijele lanene odore, pregače domaćica, ali i svečanu haljinu djevojčice koja iza ručno rezbarenog stola i ukrasne kutije zagonetno posmatra svijet, razmišljajući o njegovim tajnama.

Dojam trajnosti isijava u ovim pričama kroz likove koji djeluju i pomalo arhetipski: mudra starica u potrazi za ljekovitim šumskim biljem u rano proljeće kad se snijeg otapa na brežuljcima ponad sela, jedra djevojka u berbi grožđa sa maramom na glavi koja nas podsjeća na neku mitsku Koru u svježini svoje mladenačke puti, no tu je i elegantna žena u crvenom, drevna Magdalena što posvećeno proučava stranice stare knjige, zaštićena u sjenama mekih pregiba baršunaste zavjese, sa kojom se zaokružuje doživljaj diskretne zavodljivosti.

Kroz plenerističke kompozicije prozračnih boja vidimo mirna i zamišljena lica ljudi, pažnju sa kojom oni proživljavaju trenutke u sadašnjosti, u intimi svojih domova, pored dvorišne česme i vrtnog cvijeća. Stari mornar još je jedan lik koji nas vraća u vrijeme prošlosti, kada su ljudi živjeli u kontaktu sa prirodnim elementima, od žitarica koje bi uzgojili ili riba koje su lovili, a vrijeme dnevnog obroka bilo je ujedno i prijelomnica dana, u kojoj su se obitelji okupljale, dok su se ljudi bez obitelji susretali sa vlastitim uspomenama podno kamenih zidova, u samoći koja je ujedno bila i vrijeme smiraja i slobode.

Priče Anđelka Brkića su i priče o boji i svjetlosti, onoj blistavoj što se preobražava u dodiru sa obrisima ženskih tijela i nježnom dječijom kožom, u poljima i dolinama, na staklu čaša i bjelini uštirkanog stolnjaka. Bjelina koja simbolizira čistoću često se rasprostire u prvom planu i kroz odjeću djevojaka, ženske marame, zdjele sa voćem, tradicionalne nošnje i snijeg kroz koji gazi bijelim šalom zaogrnuta starica sijede kose. U pozadini te bijele, u tonskoj skali zagasitih smeđih boja, zidovi kuća tvore zaklon od nevremena, mirne kutke u kojima se rad smjenjuje sa trenucima opuštanja uz voće, pjesmu i vino. Svjetlo ocrtava i lica ljudi, duboke ureze i bore na licu pogurenog starca, glatku čvrstinu obraza mlade djevojke, zarumenjene obraze žene u vrelini ljetnog polja.

Vrijeme koje prolazi, zaustavljeno na starim fotografijama iz obiteljskih albuma, zaboravljena mladost naših predaka, ali i podsjetnik na jednostavnost življenja koju smo izgubili ili bi je mogli ponovo pronaći kroz povratak u dane djetinjstva, u osunčana dvorišta i proljetne livade probuđene svake godine u cvatu i zelenilu, kada priroda putuje sa ljudima i ljudi sa njezinim mijenama, jednako nekad, kao i danas, a oko slikara je tu da uhvati sve te raznolike detalje i poveže ih u toku prizora, kad se mladost pretvara u iskustvo i život u ciklusima neprekidno se obnavlja u starim kućama, gdje su se obiteljske uspomene prenosile s koljena na koljeno, kroz generacije.

Upravo taj dojam prolaznosti, ali i stalnosti dočaran je na ovim slikama, suživot ljudi sa prirodom i njenim transformacijama kroz godišnja doba koja su povezana i sa ciklusima čovjekovog života, karakteristični su za pogled slikara, koji je kroz svoje likovne zapise zabilježio upečatljive motive iz svoga kraja, da bi nam približio punoću života njegovih stanovnika.

mr.art Krešimira Gojanović


Biografija autora

Anđelko Brkić živi i stvara u Koprivnici, gdje je odrastao i školovao se. Član je HDLU Zagreb od 2015. godine. Imao je više samostalnih izložbi u Koprivnici, Ludbregu i u Zagrebu, u galeriji Sunce. Sudjelovao je na više desetaka skupnih izložbi sa HDLU Zagreb i drugim likovnim udrugama, te redovno na izložbi sakralnih motiva u Križevcima. Također je sudjelovao i na više od šezdeset humanitarnih likovnih kolonija, te nekoliko međunarodnih.

Uz brojna priznanja i zahvalnice, dobitnik je i nekoliko priznanja Hrvatskog sabora kulture, pa su mu radovi izloženi u Karlovcu, Krapini, Otočcu, a 2019. i 2021., po dva rada na Profuturi, žiriranom natječaju u gradu Poreču. 2021. godine sudjeluje i na 9. zagorskom trienalu u Krapini.

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA