"Večernji intermezzo", skupna izložba autora okupljenih oko portala Ludvig dizajn
u galeriji Slovenskog doma
''Večernji intermezzo'' je izložba koja okuplja umjetnike u slikarstvu slobodnog izraza, bez unaprijed utvrđene teme, gdje ipak uočavamo neke zajedničke nazivnike umjetnosti koja se razvija u intimnom i meditativnom ozračju, ponekad kao mirna dokolica ili koncentrirani ritam vlastitog disanja i usklađene slikarske geste u doživljaju svijeta koji nas okružuje.
Gradovi u večernjem smiraju otvaraju se kroz svoje ulice sa zasjenjenim prozorima na slikama Tamare Jovanov i Andree Stanić, definirani kroz igru delikatnog crteža, osjenčanog u perspektivi razvodnjenim pastelnim bojama na slici Ljiljane Tršan ili uronjeni u živahnim kolorističkim vrtlozima na slici Snježane Mayer, kroz koje prosijava crvenilo sumraka, ispraćaj dana u kompozicijskim planovima, od neba preko građevina koje se održavaju na vodi. Grad Dijane Savić ispunjen je figurama ljudi koji sjede i šetaju ispred skrovitog gradskog kafića, dok na slici Anastasije Vasić bijele obrise grada u pozadini natkriljuje narančasto nebo, prošarano tornjevima crkve koji se uzdižu iznad kuća, uronjenih u drvoredima. Davorka Radočaj u zaigranom plošnom prikazu sučeljava tok vode sa kupolom venecijanskog mosta, a Kata Korica Božić kroz susrete svjetla i sjene stvara harmoniju žute vertikale u dodiru sa tamnim tlom, koje se proteže u perspektivi prema nadsvođenom prolazu.
Sa ljudima ili bez njih, gradske vedute uprizoruju nam prostore poznatog, domaćeg življenja, mjesta samotnih šetnji, ali i tajne skrivene iza zatvorenih prozora, vrijeme intime i kreativnosti u kojoj umjetnici stvaraju svoja djela, istražujući ritmičnost svojih kompozicija, bjeline i zgusnute materije, susrete ploha i mrežolikih linija crteža. Pogled kroz prozor, zapis u sjećanju koji se izljeva na platno, prvo kao nedorečena skica, a potom i produbljivanje prostora, istraživanje njegovih granica, usavršavanje detalja, sve to nas poziva da sagledamo bogatstvo umjetničkih rukopisa i raznolikih mogućnosti u kolorističkom definiranju urbanih prostora.
Osim gradskih veduta, na ovoj izložbi vidjeti ćemo i sumrak iznad morske površine, gdje se na slici Svetisava Meandžije u ekspresivnim namazima prožimaju ljubičasta, narančasta i blijedožuta boja, a tu je i stari čamac Danice Kuštrak, u čijoj pozadini treperi kontrast oblačno plave nebeske plohe, prošarane snopovima zalazećeg sunca. Ana Sušec i Vesna Zvonarević također se bave motivom čamca, odnosno brodice na vodi, sugerirajući samotnu plovidbu, susret sa elementom vode i nebeske prozračnosti u dubinskoj perspektivi. Večernji prizor na slici Zvjezdane Žužić prikazuje romsku obitelj ispred kućice pored šatora, sa konjima na livadi, što nam sugerira odmor nomada, slobodu u smiraj dana, dok prizor iz prirode - plavičasto zeleni planinski pejsaž slika i Snježana Bilandžić, također nam dočaravajući širinu i otvorenost prostora. Valentina Dujela sa minucioznim potezima istkala je vijugave niti morske trave, a na motiv iz podmorja podsjeća nas i slika Jasenke Smrekar, gdje se bjeličaste strukture nalik školjkama svojim tkivom izdvajaju iz zagasito plave pozadine.
Cvijetni motivi na slikama Branke Zobenice i Ružice Skoko donose nam prozirnost ustreptalih latica, a na slici Gordane Marijić boje u gustim namazima tvore apstraktne teksture nalik lopočima na vodi, tkivu lišća isprepletenom sa močvarnim travama koje se probijaju kroz zlaćeno crvene sjene. Veseljka Kos također se posvetila teksturama, pa na njezinoj slici vidimo pustu njivu, suhozide i crvenu zemlju u daljini koja se stapa sa sumračnim nebom. Marija Hečimović i Marijana Vuković zagasitim tonovima približavaju nam nedokučiva stanja, materičnost boje bez oblika u kojoj se protežu pokreti i strukture, reljefi unutarnje impresije. Nadrealne, snovite kompozicije predstavljaju nam Tatjana Matešić Šimić i Vera Antolić, također sa puno meditativnog plavetnila, dok Đurđica Pirkić slika svjetlo na površini ulice, zlaćene odbljeske na plavom kamenu za koje ne znamo jesu li nastali od ulične svjetiljke, odsjaja vode ili mjesečine. Most Nele Stamenović povezuje nebo i zemlju u pulsirajućim vibracijama boje, a usnula žena na slici Romana Žarića odvodi nas u neke druge dimenzije taktilnog i začaranog svijeta.
Zastajući u međuprostorima sna i jave, prateći unutarnje slike i osjećanja, istražujući građevine i strukture, granice obzorja i transformacije vode, umjetnici su nam i na ovoj izložbi dočarali neke nove prostore oslobođene imaginacije, u samotnom i kontemplativnom slikarskom umijeću, kroz koje se odvijala potraga za unutarnjim svjetlom, u mikrokozmosima vlastitog kreativnog iskustva.
mr. art Krešimira Gojanović