"Opasno crvena" Željko Koprolčec i Duško Šibl
vrijeme: 18.04. - 17.05. 2023.
mjesto: ISO - Izložbeni salon Izidor Kršnjavi / ŠPUD, Trg Republike Hrvatske 11, Zagreb
Povijest ljudske vizualne kulture započinje pećinskim crtežima i skulpturicama životinja i ljudskog tijela i to prvenstveno skulpturama ženskog tijela naglašenih tjelesnih karakteristika. Ta naglašenost simbolizira žensku plodnost koja obećava genetski nastavak vrste. Da bi se to desilo, priroda je to vrlo pametno povezala sa žudnjom i strašću. Od pećine na dalje ljudsko tijelo, naročito žensko, konstanta je povijesti umjetnosti, ali i kulture općenito. Naravno s nekim manjim pauzama uvjetovanim religijsko moralnim utjecajima u određenim sredinama i vremenima.
Razlozi zavisti prema umjetnicima (slikarima i kiparima) sigurno nisu radi toga što u našoj imaginaciji žive u oskudici, u memljivim podrumima ili prokišnjavajućim tavanima, već zato što rade, ili ne rade, kada to žele. Ali i zato što se, također u našoj imaginaciji, tu uvijek nađe netko obnažen, netko vrijedan njihove žudnje i strasti. Jedini način za smrtnike (ne-umjetnike) postati dio toga je bilo i ostalo kupovanje tih umjetničkih djela, dugoročno posjedovanje bar vizualnog djela te žudnje i strasti. To je vjerojatno razlog zašto akt, iznova i iznova, fascinira umjetnike i nas smrtnike. I zašto je uspio ostati svjež i zanimljiv te opstati kroz sve umjetničke periode i umjetničke pokrete.
Zanimljivo je da je art/akt na ovoj izložbi rezultat rada dva različita umjetnika. Oni nisu različiti samo medijski, nego aktu prilaze iz dva potpuno različita smjera.
Željko Koprolčec u svom fotografskom pristupu preuzima totalnu kontrolu nad svim procesima kreiranja fotografije. U njegovom pristupu nema ičega nepromišljenog, nema ičega što je van njegove kontrole. Svaki tračak svjetla je pažljivo kontroliran. Boje su minimalne, većinom su to tonovi sepije. Poze modela su pažljivo koreografirane i statične. Osjeća se potpuni nedostatak fizičke dinamike, pokreta modela. Jedini pokret je svjetlo koje putuje po oblinama tijela. I sam umjetnik u procesu pritiskanja okidača na kameri radi to minimalnim pokretom.
Pristup Duška Šibla je totalno obrnut. Sve je naizgled ostavljeno slučaju. Nedefinirani potezi kista, primarnih boja, duge, široke i divlje krivulje koje plešu po površini platna. Da bi se postigla ta fluidnost i senzualnost poteza linija, umjetnik fizički mora plesati kistom po platnu. On pleše s linijama. Ta umjetnikova energija, proces kojim stvara art/akt, pretvara model u naznaku, haiku na rubu apstrakcije.
Susret ta dva potpuno različita pristupa na istoj površini stvara sasvim novu vizualnu informaciju, započinje dijalog u našim očima. Prva reakcija oka je da pokušava “čitati” rad/sloj svakog od tih umjetnika odvojeno. Oko se prebacuje s jednog sloja na drugi i natrag, sve dok se oko i mozak ne usklade i počnu “čitati” oba sloja kao jedan. Tu počinje dijalog umjetnosti ta dva stvaraoca. Tu se pojavljuje "nešto treće".
Mirko Ilić