Hrvoje Duvnjak - RUŽA VJETROVA
U osječkoj Galeriji Kazamat, u srijedu, 16. prosinca, s početkom u 20 sati, otvara se izložba 'Ruža vjetrova' autora Hrvoja Duvnjaka. Ususret izložbi, isti dan, u 19 sati, održava se razgovor s autorom u kojem će biti riječi o samoj izložbi i radovima te stanju današnje umjetničke scene. Izložba je otvorena do 27. prosinca.
Serija slika koju se na ovoj izložbi može vidjeti nastala je 2013. godine, nešto više od dvanaest mjeseci prije „Stepeništa“. „Ružu vjetrova“ čine četiri platna nešto većih dimenzija. Već se ovdje osjeća nagovještaj onoga što će Duvnjak raditi i kasnije, a to je „glihinsko“ promatranje motiva na kojem je Oton Gliha inzistirao gotovo punih pedeset godina. Slikajući jadranske suhozide – gromače – ostao je Gliha na tragu pejzažnoga slikarstva istovremeno apstrahirajući krajolik, ali neprestano ostajući vjeran svome omiljenom motivu.
Reći će se za njega da je bio „apstraktan slikar konkretnog pejzaža“. I Duvnjakov je pejzaž konkretan, no hod je prema apstrahiranju kod „Ruže vjetrova“ još uvijek u povojima, premda dosljedno naznačen. Duvnjakova serija već svojim nazivom, a onda i vizualnom oštrinom, kazuje da se radi o jednoj, s umjetničke strane sasvim bezazlenoj temi – prikazu morskih valova koje ljuljaju i usmjeravaju vjetrovi sa četiriju strana svijeta; ne uvijek jednakom brzinom; ne uvijek na identičan način. Unatoč uzburkanosti morske površine, kolorit radova ne otkriva napetost ili nervozu već ostavlja dojam uravnoteženosti (ako ne duševne, onda svakako kolorističke). Morski su valovi slikani iz krupnoga plana.
Kroz naše oko prolazi tek plavetnilo morske površine, namreškana opna koja spaja dva svijeta – onaj ispod površine te onaj nad njom. Osim plavetnila sljubljenog s morskom pjenom ne vidimo više ništa jer bi svaki (naknadno) ubačeni motiv remetio kolorističku ritmičnost zaigranih (ali i prijetećih) valova. Plutarh u „Usporednim životopisima“, točnije u dijelu o Pompeju piše: „Navigare necesse est, vivere non est necesse“.
Prizori iz „Ruža vjetrova“ potvrđuju tu činjenicu jer more nije samo izvor života; ono je život sam. Može se priznati Plutarhu da živjeti nije nužno jer se taj proces može prekinuti. Međutim, ako živimo, suđeno nam je ploviti jer život i more čine jedno; življenje i plovidba također. I što na kraju čovjeku-mornaru preostaje… živjeti, ploviti! Čovjek je ono, kaže Sartre, što sam od sebe načini. Čovjek je, piše Jaspers, uvijek nedovršena zadaća, a njegova egzistencija projekt koji je moguće neprestano mijenjati. A more? Vjetar? Valovi? Oni su valjda tu da pokušaju usmjeravati naše egzistencijalne mijene.
Hrvoje Duvnjak rođen je 1977. godine u Đakovu. Nakon završene gimnazije upisao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2002. godine je diplomirao u klasi profesora Zlatka Kauzlarića – Atača. Od 2005. godine je asistent, te od 2011. docent slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Od 2008. do 2012. bio je predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnosti u Osijeku. 2013. i 2014. godine bio je voditelj Likovnog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Hrvoje Duvnjak izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Osim slikarstva aktivno se bavi animacijom i filmom.