Izložba Vide Meić
vrijeme: 22. veljače u 19:00
mjesto: Galerija Matice hrvatske Ulica Matice hrvatske 2; Strossmayerov trg 4, 10000 Zagreb,
Dubina u likovnosti nipošto ne mora biti ona iluzionirana, prostorna. Dapače, uslojavanje slikarske tvari, ili višestruko otiskivanje grafičke ploče, često rezultiraju vrlo zanimljivim i raskošnim, posve rastvorenim plohama. Tako grafičarka Vida Meić na svojim radovima, u kojima kartonski tisak kombinira s kolografijom, tehnikom lijepljenja materijala na matricu, varirajući visoki i duboki tisak, postiže dojam dubinskih tekstura, zanimljivih igara plutajućih oblika, zasićenosti formama i bojom. Taj efekt grafički listovi možda duguju mekoći i trošnosti kartonske matrice, koja kao da teži prenijeti svaki detalj vlastite strukture, prije nego bude prepuštena svome neminovnom raspadu.
I cijeli se postav izložbe može doživjeti kao dinamična razlika u rezonancijama kvadratnih ploha, kao odašiljanje određenih frekvencija kroz boje i nestabilne oblike, čije se djelovanje prepušta recipijentovoj (pod)svijesti. Neke od klasičnih teorija apstrakcije stavljaju strogi veto na pokušaje njezine imaginativne interpretacije: Clement Greenberg piše kako, budući da je medij vizualnih umjetnosti fizički: „čista skulptura i čisto slikarstvo teže ponad svega djelovati fizički na promatrača“ (iz eseja Prema novom Laokontu, 1940.), a Giulio Carlo Argan u eseju Kriza predstavljanja (iz 1976.) sugerira kako umjetnička djela više ne djeluju semantički (značenjski), nego znakovno, uspoređujući ih s prometnim znakovima, i da kao takva usmjeravaju naše „praktično ponašanje“, odnosno psihološke reakcije. Međutim, treba li danas ponavljati naučene istine i držati se asemantičkoga tumačenja (prvenstveno) apstraktne umjetnosti kao jednoga non plus ultra shvaćanja takvoga slikarstva, kiparstva ili grafike?
Ako nam grafike Vide Meić, izložene ovdje, mogu poslužiti kao podloga za to pitanje, krenuo bih od njihove punine, koja ne zaslužuje ništa manje nego puninu tumačenja, otklon od poznatog, očekivanog, od (već) citiranog. Sama prisutnost oblika u međusobnoj prisnoj komunikaciji, pa još k tome ovako fluktuirajućih, organičkih, nestabilnih, protejskih u svojoj najosnovnijoj naravi, sugerira bezbroj mogućih asocijacija. Sve vizualne forme predstavljaju neke tercijume koji povezuju nepredmetno s predmetnim, unutarnje s vanjskim. U tome je povezivanju ključ našeg estetskog osjećaja prema tim listovima (ako ga ima).
Ne treba ići do Leonardovih vježbi s mrljama i oblacima, ili do Detonijeve Fantazije oronulog zida, te tvrditi da je to što se vidi nužno nešto. Kao i u kreaciji umjetničkog djela, u njegovoj percepciji nije bitno što se vidi, nego kako se vidi. Primjećujući dinamiku, grupiranja, kompoziciju i varijacije „energeskih“ isijavanja pojedinih radova, mi u njih učitavamo (ili: upisujemo, ili, ako vam je draže budući da je riječ o grafičkoj umjetnosti: utiskujemo) svoj pogled to jest misao: urođen ili naučen, školovan ili intuitivan. Da, može se reći da je to „usmjeravanje psihološkog ponašanja“, ali nikako tipizirano, formulativno, „prometno“, s poželjnim, „ispravnim“, rezultatom; nego poticajno, refleksivno, nepredvidljivo, snoliko (jer je sanjač apsolutno sve ono što je sanjano, koju god teoriju o snu zastupali).
Autorski pečat i tehnika ovih grafika tome mogu govoriti u prilog, i također imaju funkciju znaka. Tražimo li njihovu izrazu morfološke pretke, u našoj umjetnosti bili bi to Ordan Petlevski, kao i apstrakcije Zlatana Vrkljana. Gradnjom, doslovce dubinskom, prožimanjem otisnutih ploha i tekstura, stvara se dojam jedne drugačije tehnike otiskivanja, akvatinte, pa se ciklus može shvatiti i kao preklapanje ili igra međusobne simulacije unutar različitih grafičkih tradicija i metoda. Prostor bez koordinata osmišljen je prema logici kompozicije, logici uhvatljivoj tek onoliko koliko je to umjetničina intuicija (koja je u temelju radova), ali zato ne manje postojanoj.
Simbol ostaje osnova čitanja djela, čak i kada negira svoju prirodu simbola. Prividno neartikulirani prijelazi i grupacije oblika, sa čvrstim su osloncem u materiji, ali su i nesvedivi na floskulativno lišavanje značenja. „Čista“ materija ili forma nikada nisu uistinu prazne (možemo li uopće misliti istinsku prazninu?), nego su zajednička podloga mnogih mogućih smislova.
Feđa Gavrilović