Izložba Nine Kurtele - "ZID"
vrijeme: 14.10.2016. - 04.11.2016.19,00
mjesto: Zagreb; Galerija Događanja, Ivanićgradska 41a
Nina Kurtela obilazi berlinske galerije i fotografira zidove. Etablirani muzeji, male komercijalne galerije ili privremeni izlagački prostori izvan popularnih umjetničkih putanja fokus su autoričinog interesa. Kao reakcija na poplavu umjetničkih sadržaja unutar kojih postoje značajne varijacije u kvaliteti, umjetnica dokumentira upravo - bijele zidove. Kurtela dosljedno obilazi brojne lokacije i bilježi njihove isječke. Posjećivanje, boravak, dokumentiranje, čitav taj proces nastanka rada sličan je antropološkom istraživanju. Upravo takve konotacije jačaju socijalni aspekt rada, te potvrđuju autoričin interes za društveno, transformativno, procesualno, prostorno.
Čist i jasan u ideji, rad funkcionira u nekoliko smjerova: možemo ga iščitati kao dokument, kao pregled berlinskih izlagačkih prostora u periodu komercijalizacije i kao uvid u umjetničke komodifikacije nekada kultnog Berlina, dvadesetak godina nakon rušenja zida. Ti dokumenti nijemi su kada je sadržaj u pitanju te funkcioniraju kao skica odsutnosti. Također, white cube, bijela galerijska kocka paralelno s nominalnom neutralnošću, odražava i institucionalnu konvenciju umjetničkih institucija moći, a kojima još uvijek dominira white male. Sve drugo su, čini se, još uvijek egzotične varijacije na temu, baš kao što prikazuju i odstupanja u Kurtelinom radu.
Formalne kvalitete svake fotografije donose drugačiju teksturu: nisu sve bijele jednako bijele, na njima čitamo tragove postava, poteze maljem, mrlje od trošnosti. Reference bijele plohe u povijesti umjetnosti su brojne, a u njihovoj je osnovi težnja za pročišćenjem, bjelinom, nultom točkom umjetnosti. U tom smislu i umjetnica ignorira sadržaj: kulturnu ponudu, kvantitetu i kvalitetu berlinske galerijske/muzejske scene, te ju svodi na njezine osnovne elemente, neutralizira i time izjednačuje.
Činjenica da unatoč izjednačenju svaki zid još uvijek nosi vlastiti potpis na koji je upisano ono što promatraču ostaje nevidljivo, svjedoči u korist različitosti u jednakosti, razlici u ponavljanju. Ritmičkom repeticijom esencije, vanjski uvjeti nude nam minimum razlike na koji se potom upisuju različiti socio-ekonomski konteksti. U ovom su nam radu oni namjerno zatajeni, a njihova nam bjelina poput bijelog papira ostavlja mogućnost upisivanja vlastite interpretacije.
Josipa Bubaš