Izložba fotografija dobitnika nagrade za 2016. godinu "Toša Dabac"
vrijeme: 16.05.2017.
mjesto: Galerija Fotokluba Zagreb, Ilica 29/III
Izložba dobitnika nagrade "Tošo Dabac" Josipa Klarice i Božidara Kasala
FOTOGRAFIJA - IDEALNI MEDIJ ZA KOMUNICIRANJE I IZRAŽAVANJE
Naš svakodnevni život je vezan uz fotografiju. Ona je medij bez čije primjene je nezamisliv suvremeni život i prezentacija svijeta oko nas. Ona nas, između ostalog, uvodi u nove svjetove, koje nismo vidjeli, koje nismo poznavali, nekad čak niti znali da postoje. Ona nam pokazuje i podsjeća nas na vrijeme koje je prošlo, na događanja i promjene koje su se dogodile. Ona je informacija i sredstvo komuniciranja koje može prenijeti stvarnost, prikazati istinu i predočiti nam neponovljivost nekog trenutka. Fotografija je medij izražavanja umjetnika koji, uz pomoć fotoaparata, stvara svoja fotografska djela i izražava sebe, svoja doživljavanja stvarnosti, svoje osjećaje, svoja htijenja i utiske, svoje stavove....
Sve ovo navedeno ne treba shvatiti kao neku vrste rasprave o karakteru i značaju medija fotografije, već kao riječi neophodnog uvoda u izložbu fotografija Božidara Kasala pod nazivom “Mojih pola svijeta” i značajni događaj - svečanost uručenja nagrade ”Tošo Dabac” ovom iznimnom autoru. Nagradu mu je dodijelio njegov Fotoklub Zagreb kao posebno priznanje za izuzetna stvaralačka ostvarenja i osobit doprinos promociji i afirmaciji umjetničke fotografije i fotografske umjetnosti. Zapravo, riječ je o nagradi za životno djelo, jer Kasal je svojim dugogodišnjim bavljenjem fotografijom, posebno dokumentarnom i umjetničkom i kontinuiranom aktivnošću na predstavljanju i promicanju autorske fotografije, umjetničkim djelovanjem i sudjelovanjem na domaćim i međunarodnim natječajnim izložbama fotografije, posebno onima pod pokroviteljstvom FIAP-a (Međunarodne federacije fotografskih umjetnosti), dao značajan doprinos razvoju, afirmaciji i kvaliteti fotografije i fotografskog stvaralaštva Fotokluba Zagreb i fotografije uopće.
Tematsku izložbu ”Mojih pola svijeta”, Kasal je oblikovao izborom putopisnih fotografija iz svog širokog i raznolikog fotografskog opusa, nastalih tijekom njegovih putovanja svijetom u posljednih četrdesetak godina. One objedinjuju dvije njegove velike ljubavi i strasti, a to su – putovanja i fotografija. Putovanja, da bi vidio i doživio svijet i fotografija, da bi taj svijet zabilježio svojim fotoaparatom. Izložba nam, ujedno, pruža uvid u karakter i prirodu njegovog stvaralaštva, od fotoreportaže do umjetničke fotografije.
Putopisna fotografija obuhvaća središnji i najveći dio njegova stvaralaštva. Na svojim putovanjima kroz više od šezdeset zemalja svijeta snimio je na desetke tisuća fotografija na filmu ili u vidu digitalnog zapisa. Zbog ograničene veličine izložbenog prostora, morao je pronaći kompromis između kvalitete i zanimljivosti fotografija, s jedne strane, i broja zemalja gdje su snimljene, s druge strane. Tako je i nastao upečatljiv naslov izložbe. Kasal je za izložbu odabrao 40 fotografija koje je snimio u 30 zemalja svijeta, od kojih izdvajam samo neke: Kuba, Amerika, Meksiko, Kanada, Brazil, Argentina, Indija, Kenija, Gvatemala, Kina, Japan, Rusija, Engleska, Finska, Turska, Italija i druge.
Osim vlastitih utisaka, fotografije prikazuju duh i ozračje i, na neki način, čak i demokratski status i kvalitetu življenja ljudi tih zemalja. Izbor fotografija uključuje ambijentalne i nacionalne specifičnosti, prirodu, portrete, prikaze običaja, folklora i načina života, daje uvid u spoj kulturne i arhitektonske baštine i sadašnjeg trenutka razvoja pojedinih društava. Boja i pažljivo odabrano svjetlo daju dodanu vrijednost kod predstavljanja ovako različitih motiva, različitih rasa i boja kože, povijesnog razvoja narodnih nošnji u različitim dijelovima svijeta, i sl. Bojom naglašava i ambijent pa i prikaz načina i uvjeta života u tim zemljama.
Unatoč raznolikosti izbora motiva, fotografskih postupaka i izričaja, kroz sve se slike isčitava konzistentnost Kasalova fotografskog umjetničkog rada i poetike te umjetnički rukopis autora. Njegove fotografije su doista posebne, one povezuju sve ono što umjetnost čini umjetnošću: emocije, uočavanje detalja i smisla za vrijeme, sadržaj, informativnost i preciznost u izrazu.
Izložene fotografije otkrivaju Kasala ne samo kao autora, već i kao čovjeka, kao ljubopitljivu osobu širokih svjetonazora i interesa, čovjeka sposobnog da komunicira čak i s ljudima čiji jezik uopće ne razumije. Njegove fotografije govore univerzalnim jezikom, koji svi razumiju. Fotografija je za njega idealni medij za komuniciranje i izražavanje. Reći će: ”Fotografija je čudo, čovjek koji nikad nije vidio sebe na slici, pogledom na ekran fotoaparata, može postati drag prijatelj. Fotografija te približava ljudima, ona te potiče da svijet gledaš drukčije, dublje, šire, jasnije, više analitički i dokumentarno, likovno i izražajno”. Ja bih na kraju još dodao, fotografija nas informira, uči, obrazuje i utiče na naše mišljenje, stavove i emocije. Fotografija ne mijenja svijet, ali snaga njene naracije i poetike utječe na osjećanja ljudi, njihovo raspoloženje i njihovo djelovanje.
Vinko Šebrek AFIAP, ESFIAP
Što je Gregor Samsa vidio kroz prozor?
Čini mi se da Klaričinu izložbu prvenstveno treba sagledavati kao djelatnost na fotografiji u smislu jednog osebujnog koncepta, i da je taj njen dio viđenja značajniji od samih ostvarenja, što uopće ne znači da su one manje zanimljiva ili unutar njegovog opusa manje značajna. Upravo suprotno, no prvi je sagled po funkciji obuhvatniji, širi, i, rekao bih, po posljedicama van Klaričina djela i njegove fotografske osobe po interventnosti u mišljenju o forografiji nezaobilaznije.
O čemu se naime radi? Na prvi pogled imamo pred sobom izričito osobenjački pristup fotografiji (ne žanru, ne trendu) koji svojim ostvarenjima polemizira o mogućnosti fotografije kao jezika u njenom jednom uskom i strogom vidu, vidu zanemarenom ili omalovažavanom, a taj je konstruirana, režirana fotografija, fotografija „slikarskih mrtvih priroda“. Klaričin naizgled konzervativni (skoro arheološki) pristup površnijem „čitaču“ ne otkriva s prve svoj bitni polemički argument: stečeno i promišljeno iskustvo fotografskog moderniteta artikulirano u naizgled preživjeli postupak koji nas prisiljava da u i usprkos moderniteta otkrivamo otkriveno i prepoznajemo znano.
Primijeniti klasifikacijski (a time i kvalifikacijski) naziv postmodernizam jednostrano je i osiromašujuće: Klaričina fotografska djelatnost intervenira u poimanje moderniteta više no što bi mu nametala svoja rješenja i postupak.
Izričito aestetski (ali ne i asketski) njegovi asamblaži bizarni po sukobljenim trivijalnostima i apsurdnim nostalgijama govore o otvorenom polju izbora komentirajući ironično suženost „trendova“ fotografije danas i u nas, „nečitkost“ komentira tehničku savršenost ispraznog obrasca, a ispisani naslovi fotografija igraju s gore navedenim igru dvostrukog dna: Gregor Samsa na prozoru dakako nije samo asocijativni homage Kafki niti mogući amblematičan naslov izložbe kao inventure njegovih imaginarnih prizora, već fotografskim sredstvima postavljen nezaobilazan polemički zahtjev da mišljenje o fotografiji otvori i taj prozor.
Albert Goldštajn 1984