FacebookTwitterGoogle Bookmarks

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

4. trijenale autoportreta "Pojam o sebi"

Otvorenje izložbe 5. rujna 2017. u 20 sati

Galerija Prica, POU Samobor

Trg Matice hrvatske 6

Izložba je otvorena do 8. listopada 2017.

Nositelj i organizator izložbe: Galerija Prica, POU Samobor

Autorica koncepcije i kustosica izložbe:  Sonja Švec Španjol, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka

POJAM O SEBI

Netko je jednom rekao kako je spoznaja sebe početak mudrosti. Spoznati sebe te oblikovati pojam o sebi pomoću vlastitih misli i vjerovanja zahtijeva direktno okretanje k vlastitosti s ciljem istraživanja sebe iznutra prema van. Riječ je o najintimnijim spoznajama do kojih možemo dospjeti ponirući u dubine vlastitih misli, osjećaja i djelovanja.

Četvrti trijenale autoportreta povezivanjem teorije svijesti o sebi s likovnom interpretacijom samoga sebe stavlja naglasak na sadržajni aspekt autoportreta koji ne ograničuje likovnu interpretaciju teme, već potiče na slojevito promišljanje. Ovogodišnji trijenale autoportreta, kao i prethodna tri, nastavlja tradiciju razrade motiva počivajući prvenstveno na bogatoj Zbirci Lukin koja je objedinila autore različitih generacija i raznolikih izraza te zabilježila duh i karakter jednoga vremena.

Tema autoportreta

Autoportret, kao jedna od najstarijih likovnih tema, u svijetu psihologije bliska je terminu samopoimanja koji odražava sveukupnost doživljaja koje pojedinac ima o sebi i svom identitetu. Kod razvoja „pojma o sebi“ izuzetno je bitan način na koji osobu vide i kako se prema njoj odnose drugi ljudi te što sama osoba pretpostavlja da drugi o njoj misle. Vrlo složeni procesi socijalne interakcije ključni su i u temi autoportreta, o čemu svjedoči anegdota koju izbornik Prvoga trijenala hrvatskoga autoportreta Guido Quien spominje u svom tekstu. Quien navodi kako je jedan od autora – darovatelja Zbirke Lukin komentirao: „Čini mi se da sam htio naslikati sebe, a sad pitam tebe jesam li to ja?“. Polarizacija viđenja samoga sebe – kako vidimo sami sebe, a kako nas vide drugi – tek je naznaka beskonačnih različitosti pristupa autoportretu.

Ono što intrigira kod teme autoportreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivoga rukopisa i odražavanja duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira samoga sebe. Kao što samopoimanje poput „mentalnoga ogledala“ odražava kako sami sebe vidimo, tako i autoportret nije samo puki skup fizičkih osobina, već odražava emotivna stanja, želje i potrebe, vrijednosti i uloge koje krijemo u sebi. Pojedinac je često razapet između realnosti, želja i očekivanja, odnosno onoga što on zaista jest, onoga što bi želio biti i onoga što drugi očekuju da bude. Autoportret uvelike ovisi o unutarnjoj dinamici osobe – hoće li se prikazati u obličju u kojem nastupa prema okolnom svijetu ili će dopustiti promatraču uvid u svoj proces vrednovanja samoga sebe.

Autoportret je neminovno subjektivna tema, no istovremeno, kako književni kritičar Igor Grbić poentira, autoportret nikada nije direktno naslikan, odnosno on se bazira na odrazu u zrcalu ili interpretaciji preko fotografije, i time je zapravo autoportret najposredovaniji oblik portreta, a opet najosobniji, čime dolazimo do situacije da gledamo svoj autoportret, autoportret koji gleda nas, nas koji smo sebe gledali da bismo gledali autoportret.

Četvrti trijenale autoportreta

Veliki odaziv na Četvrti trijenale autoportreta s čak 190 pristiglih prijava potvrđuje činjenicu kako autoportret, kao jedna tradicionalna tema, ne prestaje intrigirati suvremene autore. Između 190 prijava žiri je odabrao 75 autora, iz Zbirke Lukin koja broji preko 2.000 likovnih djela odabran je 31 rad. Kao što se Klement Lukin u godinama „čednoga i strastvenoga sakupljanja“ radovao svakom novom portretu koji je postajao dijelom njegove bogate zbirke, tako je i svaka prijava pristigla na ovogodišnji natječaj obogaćivala kustoski uvid u aktualno stanje promišljanja umjetnika o temi autoportreta. Zbirka autoportreta kolekcionara Klementa Lukina zamišljena je ne samo kao dokument jednoga vremena u djelima hrvatskih velikana (poput Becića, Dulčića, Friščića, Ivančića, Kavurić-Kurtović, Kinerta, Kulmera, Račkoga, Režeka, Ružića, Šebalja i mnogih drugih) već i kao poticaj suvremenim umjetnicima da nastave promišljati i stvarati unutar jedne od najkompleksnijih i najintimnijih tema u umjetnosti. S obzirom na to da je riječ o vrlo specifičnoj likovnoj temi koja zadire u zrcaljenje vlastite osobnosti, što neminovno povlači subjektivni aspekt interpretacije, umjetnici najrazličitijih generacija ravnopravno su zastupljeni i prezentirani na izložbi čineći sukus aktualnoga viđenja i interpretacije autoportreta.

Umjetničke interpretacije pojma o sebi

Ovogodišnji trijenale autoportreta, oslobođen decidiranih dimenzija i tehnika izričaja, ostavio je veliku slobodu umjetnicima u pristupu i obradi teme autoportreta. Među pristiglim prijavama varirali su radovi, od figurativnoga prikaza vlastitoga lica ili cijele figure pa sve do konceptualnih radova koji metaforički propituju kompleksnost vlastitosti. Doslovne interpretacije fizičkih osobina i emocija izmjenjivale su se s različitim kontekstima preko kojih su autori interpretirali i propitivali pojam o sebi s naglaskom na položaju umjetnika danas. Pristiglo je dosta radova u kojima su se autori fokusirali na jedan segment svoga fizičkoga obilježja, koji je potom bio nositelj cjelokupne interpretacije osobnosti. Također, poseban dio čine radovi u kojima su autori interpretirali svoju osobnost preko stvaralačkoga procesa, gdje izričaj i rad predstavljaju primarni dio njihova pojma o sebi. Neki su upravo stvaralački proces upotrebljavali kao sredstvo terapije, meditacije i suočavanja sa samim sobom i potisnutim emocijama. Od klasičnoga realističkoga, ekspresionističkoga ili enformelističkoga autoportreta, preko segmentiranoga i simboličkoga prikaza pa sve do tumačenja baziranih na sjećanjima ili odnosu s bliskim osobama iz vlastitoga života, autoportreti su interpretirani u mediju crteža, grafike, slike, fotografije, skulpture, objekta, instalacije ili videorada. Umjetnici su temi pristupili s različitih aspekata – kako se sami percipiraju, kako ih drugi doživljavaju i kako smatraju da ih drugi poimaju. U radovima je često prisutna podjela na vanjsko (okolina, mediji, svijet) i unutarnje (skriveno u nama, nade, želje, emocije). Posebice su zanimljivi trenutci i emocionalne faze u kojima umjetnik odlučuje interpretirati sebe, pa tako nailazimo na autoportrete nastale u periodima ključnih promjena i trenutaka u autorovu životu, kao što su majčinstvo, promjena mjesta življenja ili jednostavno izlazak iz vlastite zone komfora i sigurnosti.

Životna potraga za identitetom

U aktualnom vremenu obilježenom dinamičnim promjenama autoportret je vrlo često odraz aktualnih promišljanja ili psihičkih stanja autora. Dok se radovi Karle Čurčinski i Lucije Pavlišinove bave emocionalnim stanjima proživljenoga iskustva, kolažni rad Maruše Štibelj predstavlja vječnu potragu za identitetom, tj. mentalno putovanje fizičkoga rasta, zrelosti i integracije ideje o nama i drugima. Istovremeno Antonija Cesarec akcentuira dilemu kojim pravcem krenuti na razmeđi životnih putova. Nevenka Miklenić pak životnu potragu definira preko fotografskoga medija unutar kojega simbolički interpretira međuzavisnost svake promjene, koja neminovno podrazumijeva nestajanje starih uvjerenja, misli i osjećaja da bi se oslobodilo mjesto za nova iskustva i znanja dok Zoran Kakša život definira kao akumulaciju trenutaka tumačeći onaj ključni stvaralački trenutak na razmeđi starih i novih grafičkih tehnika.

Iskustvo vremena

Boja kao snažno sredstvo interpretacije emocija i karaktera igra glavnu ulogu u ekspresivnim autoportretima Davora Dmitrovića, Branimira Dorotića i Vjerana Čengića dok tonske palete oblikuju lica umjetnica Suzanne Arbanas i Nerice Abdulić Osmančević. Judita Poljak odabire olovku i njezine mogućnosti oblikovanja volumena linijom i sjenom, dok posebnu čar posjeduje kroki Tamare Ukrainčik koja crvenim flomasterom u nekoliko ključnih poteza naznačuje svoj karakter, stvarajući autoportrete svakih nekoliko godina kao oblik autorefleksije. Mara Bratoš također periodično pristupa temi autoportreta pa tako svakih deset godina fotografski dokumentira promjene na svojem tijelu, koje ujedno odražavaju promjene u njezinu duhu. Ogoljenost tijela i duše sadrži snažnu dozu zrelosti i iskrenosti u komunikaciji s objektivom, što omogućuje direktan uvid u promjenu percepcije sebe u različitim fazama života. Uz prolaznost vremena vezan je i jedini hiperrealistički rad u području slikarstva na ovogodišnjoj izložbi. Eugen Varzić u klasičnoj tehnici ulja na platnu oblikuje dvostruki autoportret: u svaki segment fizionomije svoga lica utkiva proživljeno iskustvo života dok taj isti realistični prikaz potom deformira u odrazu na aluminijskoj foliji, čime bilježi težinu čovjekova fizičkoga i ponajviše mentalnoga preživljavanja u današnjem svijetu lišenom iskonskih vrijednosti. Pitanjem prolaska vremena, no u kategoriji procesuiranja doživljenih iskustava, bavi se istraživački projekt Ane Sladetić Šabić u kojem autorica uspoređuje iskustvo kamere koja bilježi sve detalje ljudskoga uma koji pamti selektivno. Drugi vizualni eksperiment umjetnice Dijane Nazor u području infracrvenoga slikarstva omogućuje dvostrukost slike, tj. skrivanja i razotkrivanja figurativne slike autoportreta IR kamerom.

Pronađeno i stvoreno

Bruno Nježić, čiji rad definira bogatstvo materije i boje, ide korak dalje u promišljanju autoportreta. Iza slikareva rada leži simbolika smeđe boje koja povezuje ime autora i sam stvaralački proces dok upotreba ready made predmeta u formi odbačene palete pronađene na otpadu služi kao polazište prikaza samoga sebe. Sandra Radić Parać za podlogu svoga autoportreta također upotrebljava odbačeni predmet, no ovoga je puta riječ o komadu drvenoga namještaja na kojem autorica gradi kompoziciju unutar koje pojam o sebi interpretira preko figurativnoga prikaza svoga obličja dok cijelu paletu emocija koje čine njezinu osobnost interpretira pomoću različitih tekstura, upotrijebljenih materijala i simbolike boja. Spajanje pronađenoga i napravljenoga odraz je kolektivnoga i individualnoga, gdje pronađeno predstavlja kolektivnu memoriju, a napravljeno našu individuaciju.

Prostor autoportreta

Prostor u koji umjetnik smješta svoj autoportret sadržajno nadopunjuje karakter prikaza. Primjerice, prostor ateljea u radovima Branke Dubovac i Karine Sladović ili pak životni prostor u radu Marine Ćorić intimni je prostor koji predstavlja duševni interijer pojedinca. O iskrenosti i otvorenosti u pristupu interpretacije samoga sebe svjedoči rad Marine Ćorić u kojem autorica prikazuje sebe slučajno uhvaćenu u prolazu. Razbarušene kose, bez šminke i u udobnoj odjeći ona boravi u prostoru u kojem se osjeća sigurno i gdje može biti „svoja“, lišena nametnutih očekivanja javnosti u vlastitoj samoprezentaciji. Uz glavne oblikovne elemente svjetlosti i sjene privatni prostor kuhinje na fotografiji Brune Szütza preko niza sitnih detalja priča priču o autoru dok Damir Facan-Grdiša izlazi iz privatnoga okruženja te u urbanom portretu među stotinjak minijaturnih intimnih krokija u prozorima urbanoga prostora smješta i multiplicira svoj autoportret.

Segment fizičke vlastitosti u ulozi autoportreta

Dajana Radoš u umjetničkoj knjizi prikazuje vlastitu kosu kao prepoznatljiv vizualni element svoga fizičkoga obličja. Sloboda raspuštene kose i njezinih mekih i nesputanih linija oslikavaju karakter autorice dok Darko Sever kontrastom hladnoga čelika i topline drvene ploče gradi minimalistički i krajnje suzdržan geometrijski prikaz lica preko detalja trepavice. Čak dvoje umjetnika odabralo je motiv brade kao prepoznatljiv dio svoga lica koji upotpunjuje sliku o njihovu karakteru. Ivica Malčić bradu ističe kao jedini dio fizičkoga obličja kojim se uklapa u stereotipni izgled umjetnika od kojega zapravo nastoji pobjeći dok Duje Medić odlazi korak dalje u percepciji samoga sebe te podvrgava cijelu površinu vlastitoga tijela detaljnoj mikroskopskoj analizi tijekom koje digitalnim mikroskopom snima dijelove tijela i lica te ih olovkom prenosi na papir nastojeći spoznati vlastitu nutrinu.

Autoportret kao baza istraživačkih ciklusa introspekcije

Introspekcija kao unutarnje promatranje misli, predodžaba, sjećanja i očekivanja žarišna je točka u radovima Daniele Cikatić Javorčić i Marije Lovrić. One unutar cjelovitih ciklusa fotografija i crteža razrađuju širu temu pojma o sebi u kontekstu pojedinca u suvremenom svijetu površnosti i tehnoloških represija nad tijelom i umom.

Uz introspekciju kao metodu uvida u sebe, umjetnici se referiraju i na metodu outrospekcije, odnosno uvida u druge ljude i okolinu kojom pojedinac radi na procesu samospoznaje. Tako Ivana Mrčela u radovima Animalno 01 i Animalno 02 obrađuje temu psihičke sličnosti vlasnika i psa propitkujući koliko nas je civilizacija i iskustvo oblikovalo, a koliko bismo se trebali ugledati na svoje životinjske suputnike i vratiti se samima sebi, zapitati se tko smo i koliko smo iskreni prema sebi i drugima.

Dehumanizacija društva

Robert Erdelji u skulpturi Rezolucija identiteta problematizira izbljeđivanje identiteta osoba i digitalizirane otuđenosti društva u širem društvenom kontekstu, što može rezultirati potpunom ljudskom alijenacijom. Pitanje otuđenosti i dehumanizacije problematizira i videorad Margarete Lekić s temom masovne konzumacije tragičnih događaja zbog koje promatrač postaje potpuno pasivan i gubi osjećaj empatije prema pojedincu. Pitanje psihološke i sociološke anksioznosti na razini današnjega društva nastavlja rad Nataše Vuković koja upotrebom ulja i epoksi-smole stvara umjetni plastični efekt slike zarobljene pod staklom u kojoj se reflektira sam promatrač. Snažan rad izaziva nelagodu prilikom gledanja, jer se naš odraz reflektira u naslikanoj izlomljenoj krvavoj maski, a jedina ljudskost koju pronalazimo u prikazu jest oko koje izvire iz potpunoga mraka i fiksira nas svojim pogledom.

Pitanje uloge umjetnosti

Kaja Urh fokus s otuđenosti pojedinca premješta na ulogu same umjetnosti u vrijeme digitalnih medija i masovne kulture. Autorica u klasičnom mediju slike na platnu ilustrira proces učitavanja fotografije na digitalnom mediju čiji naziv It's me… Loading. sugestivno objedinjuje dva medija te nameće pitanje posjeduje li tradicionalno slikarstvo i dalje istu težinu i značaj kao što je imalo u ranijim vremenima ili će doba digitalne umjetnosti u potpunosti zamijeniti tradicionalni umjetnički izričaj.

Stvaralački je proces kod umjetnika često sastavni dio percepcije samoga sebe, što potvrđuju djela Ive Šarić, Lene Kramarić i Ivana Midžića, dok istovremeno umjetničko stvaranje kod pojedinih autora preuzima ulogu stvaralačke terapije, poput rada Ivane Bajcer u kojem autorica preko prikaza čovjeka pijavice priziva ponovno proživljavanje negativnih misli, koje ju kontinuirano prate s namjerom oslobađanja psihološkoga tereta nakon što se ponovno suoči s njima.

Slojevitost pojedinca možda ponajbolje vizualno interpretira rad Jovice Drobnjaka koji u mediju fotografije oblikuje kolaž od triju autoportreta. Svaki autoportret definira drukčija boja, osvjetljenje, kadar i izraz lica, čime se iščitava čitav spektar karakternih slojeva pojedinca.

Skulpturalne interpretacije autoportreta

Prije radova u punoj skulpturi valja istaknuti jedan od rijetkih reljefa pristiglih na ovogodišnje  trijenale autoportreta. Namjerno ostavljajući tragove oblikovanja vidljivima, Ana Čolaković u terakoti oblikuje svoje lice koje izranja iz neobičnoga formata asocirajući svojim nepravilnim rubovima i dijagonalnim oblikom fragmente otkrivene tijekom arheoloških istraživanja koje poput slagalice valja složiti u smislenu cjelinu. 

Osim snažnih figurativnih interpretacija vlastitih lica u radovima Nikole Džaje i Mile Blaževića pojedine skulpture nose jak simbolički predznak. Frančeska Pilić ključnim elementima kontrasta crne prostorne kocke i bijele minijaturne ljudske figure te nesrazmjernim odnosom njihovih veličina šalje snažnu poruku značajne uloge individualnosti u današnjem svijetu globalizacije. Još jedna naglašeno simbolička skulptura djelo je Petra Ujevića koji svoju figuru smješta ispod stabla čija je krošnja nošena vjetrom zaslužna za dominantno kontemplativni dojam prikaza kipara u prirodi.

Položaj umjetnika u suvremenom društvu

Među simboličnim skulptorskim rješenjima pronalazimo i primjere autora koji ironiziraju vlastiti položaj, odnosno položaj umjetnika u današnjem društvu. U radu Carevo novo ruho Duje Matetić sebe prikazuje u punom viteškom oklopu dok u ruci umjesto oružja drži olovku, čime kiparsko zvanje poistovjećuje sa značajem viteštva kao uzvišene društvene pozicije. Ulogu umjetnika u društvu Irena Podvorac interpretira preko metafore kotača dužničkoga ropstva koji ukazuje na nepredvidivost umjetničkih honorara i praktički nepostojeće tržište umjetnina.

Kolektivnim sjećanjem do individualnoga autoportreta

Pojedini autoportreti polaze od sjećanja na voljene osobe čije nas nasljeđe definira kao individue. Miran Šabić istražuje i bilježi poveznice s vlastitim djedom koje pronalazi u svom karakteru, fizičkom izgledu i navikama dok Karin Grenc minimalnim intervencijama u pronađeni komad drveta utkiva povijest, uspomene i obiteljsko nasljeđe koje ju je definiralo kao umjetnicu te pritom stavlja naglasak na ključ pronađen u djedovoj kovačkoj radionici. Također spajanjem pronađenoga i oblikovanoga Manuela Pauk oblikuje svoj autoportret. Snažna polarizacija dvaju primijenjenih elemenata – pronađenoga komada željeza i dijela lica oblikovanoga akristalom i zlatnim listićima – platforma je za slojevitu interpretaciju ustrojstva čovjeka.

Um umjetnika

Oblikovanjem lica koje izranja iz jastuka Marina Stoponja dopušta promatraču da metaforički zaviri u unutrašnjost njezina uma kroz zjenice oka. Pogled kroz pojedinu zjenicu razlikuje se jer akromatska lijeva polutka ukazuje na racionalnu stranu osobnosti dok desna polutka mnoštvom boja sugerira maštu, kreativnost i ideje kojima obiluje um umjetnika. Inovativnim i kreativnim karakterom umjetnika bavi se i rad Dragana Šijačkog. Objektom Autoportret slikara autor simbolički interpretira vlastito stanje uma u trenutku rađanja ideje. Injekcije s bojama ubrizgane su u drvenu formu koja se pomoću ručke može okretati, no s obzirom na to da je riječ o neprozirnom objektu, ne vidimo što se događa unutar uma tijekom kreativnoga procesa, već ostaje na promatraču da nastavi izgradnju mentalne slike, odnosno projekcije interpretiranoga kreativnoga trenutka.

Drugi zanimljiv objekt u prostoru fotografski je valjak Ljerke Njerš. Autoportret transformiran u trodimenzionalni valjak lebdi u prostoru i ostvaruje direktnu komunikaciju s promatračem preko zanimljivo rezanoga kadra koji u fokus stavlja pogled umjetnice dodatno poentiran obodom šešira.

Odmakom od lica Marijana Vargić svoj autoportret gradi unutar ciklusa skulptura izvedenih od željeznih šipki koje spajanjem formiraju ljudsku figuru u pokretu. Izložena skulptura položajem tijela izražava određenu emociju i proživljeno iskustvo dok sve skulpture zajedno tumače cjelokupnu osobnost autorice.

Radovi s protekom vremena

Među izabranim autorima dvoje umjetnika koncipiralo je svoje autoportrete na suodnosu ranije nastaloga i recentnoga rada. Krunislav Stojanovski svoj autoportret problematizira na odnosu koji je stvoren postavljanjem slike iz 1998. godine nasuprot videoradu nastalom 2017. godine. Oba djela prati osjećaj rezigniranosti, razočaranosti i nemoći utjecaja na promjene, s time da u recentnom videoradu autor u indolenciji pronalazi svoj oblik otpora i čekajući da se nešto dogodi, što se pak nikad neće dogoditi, pobuđuje rezigniranost i kod promatrača.

Sanja Pribić izlaže diptih sastavljen od svoga dječjega rada nastaloga u dobi od četiri i pol godine i recentnoga autoportreta iz 2017. godine. Objedinjavanje najranijega i najrecentnijega autoportreta svjedoči o prijeđenom putu, umjetničkom razvoju i ponajprije potvrdi konstantne prisutnosti crtanja tijekom života kao nedjeljivoga dijela same autorice.

Zaključak

Autoportret je jedinstveni dokument vremena koji ostavlja trag, interpretira odnos i ostvaruje dijalog sa samim sobom i bivstvom u sebi. Podložan je promjenama te se autoportreti nastali u različito vrijeme mogu uvelike međusobno razlikovati ukoliko su nastali u periodima promjene svijesti, autopercepcije ili samopoimanja. Četvrti trijenale autoportreta potvrdio je činjenicu da tema autoportreta i dalje uživa veliku popularnost, pri čemu psihoanalitičko prožimanje vlastitoga ja i problematika položaja umjetnika u suvremenom društvu predstavljaju ključna promišljanja u kontekstu teme autoportreta.

NAJ-NAJ.HR je zabavno edukacijski portal na kojem možete birati svog omiljenog favorita
OVOG LJETA BUDI NAJ NAJ Nominiraj prijateljicu ili prijatelja u kategoriji “Ljepota “ i obuci majicu “NAJ NAJ“!Za svakog kandidata kojeg žiri odobri i osobu koja ga je nominirala poklanjamo majicu FRUIT OF THE LOOM. Nakon što vidite da je Vaš kandidat objavljen pošaljite nam na email i željene brojeve majica.

Prodaja slika Online

Najnovije na stranici

24 Rujan 2017
21 Rujan 2017

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.