Božo Marijančić "Fotoslike"
vrijeme: 10.10.2017. u 19,30 sati
mjesto: Galerija Fotokluba Zagreb Ilica 29/III
Povodom otvaranja izložbe čast mi je predstaviti umjetničke fotografije kolege Bože Marijančića. Moje dugogodišnje iskustvo bavljenja i procjenjivanja umjetnosti, pod tim mislim na književnost, kazalište, film, slikarstvo i kiparstvo- naime, moja cjeloživotna profesija je režija, kazališni sam i filmski redatelj, pa i pisac, dramatičar, što me prirodno vezuje uz sliku, vizualno, fotografiju- daje mogućnost da progovorim i o fotografskoj umjetnosti. Iako sam godinama drugovao s njegovim bratom, Božu Marijančića sam bolje upoznao i prijateljevao s njim za vrijeme mog veleposlaničkog mandata u Švicarskoj kad su mi on, kao vođa, i skupina likovnih umjetnika, iseljenih Hrvata, pod nazivom „Gruppe Kravata“ bili od velike pomoći. Kao veleposlanik Republike Hrvatske pokušao sam i uspjevao, uz veliki entuzijazam i malo sredstava, približiti i predstaviti švicarskoj javnosti, diplomatima i Hrvatima u iseljeništvu hrvatsku kulturu i umjetnost. U prostorijama hrvatskog veleposlanstva u Bernu, koje je u to vrijeme postalo žarište umjetnosti i kulture, iz Hrvatske su dolazili pisci, slikari, glazbenici, filmski umjetnici- uz pomoć skupine Kravata priredili smo dva puta izložbe njihovih slika. Već tada mi je zapela za oko sklonost kolege Marijančića nadrealnom, tada u slikarstvu, danas na njegovim fotografijama- slikama što je vidljivo i na ovoj izložbi.
Kratak životopis
Rođen je na Božić 1944. godine u Zagrebu. Nakon ispisa iz gimnazije završio je u Zagrebu Grafičku školu, zvanje bakroretušer. Tijekom školovanja crtao je karikature koje je objavljivao u “Poletu” i kraće vrijeme u “Večernjem listu”. Na poziv Nine Vranića i Mitje Komana 1965. godine učlanio se u “Fotoklub Zagreb”, te je do preseljenja u Švicarsku aktivno sudjelovao u radu kluba i izlagao u zemlji i inozemstvu.
Nakon dolaska u Švicarsku 1970. godine fotografiju je zapostavio i posvetio se prvenstveno slikarstvu. Tijekom sljedećih godina svoje slike je izlagao u petnaestak samostalnih i više od stotinu grupnih izložbi, najviše u Švicarskoj i Njemačkoj.
U Švicarskoj je u početku radio kao retušer, reprofotograf, polygraf, te uz posao studirao grafički dizajn u “Neue Kunstschule Zürich”. Kao grafički dizajner radio je u “Rats Theatru” u Zürichu, a nakon toga je u Zürichu u “Klubschule Migros” studirao te diplomirao u zvanje Webpublisher.
U vrijeme dugogodišnjeg boravka u Švicarskoj u dva mandata je bio predsjednik likovnog udruženja EHO, koje je slijedom političkih događaja raspustio 1991. godine.
U proljeće 1992. godine u Zürichu je inicirao osnivanje udruženja u Švicarskoj nastanjenih hrvatskih likovnih umjetnika, nazvano Gruppe KRAVATA, koja je u početku brojila osam članova. Sljedećih devet godina, sve do svog povratka u Zagreb, vodio je KRAVATU da bi je potom preuzeo slikar Sandi Paučić.
Kao član Kinokluba Zürich uz slikarstvo se nekoliko godina bavio i kratkometražnim filmom, a dva njegova crtana filma nagrađena su na švicarskim nacionalnim natječajima, “Die grössten zwei” 1974. godine u Neuchatelu brončanom medaljom, te potom “Die Nachbarn von Nr. 12a” 1980. godine u Zugu srebrnom medaljom.
Poslije 31 godišnjeg boravka u Švicarskoj 2002. godine vratio se u Zagreb.
Nakon povratka nastavio je slikati u novom atelijeu u Samoboru, a od 2012. ponovno je aktivirao članstvo u “Fotoklubu Zagreb”, te se vratio izlagačkoj umjetničkoj fotografiji. Svoje fotografije izlagao je širom svijeta u više od trideset zemalja, prvenstveno na salonima pod pokroviteljstvom “Fédération Internationale de l'Art Photographique (FIAP)”. 2014. stekao je FIAP-ovo počasno zvanje AFIAP, zatim 2015. EFIAP, te 2017. EFIAP/b.
Oduvijek mi je u umjetnosti bio blizak nadrealizam, surealizam, nadstvarnost - u književnosti Breton, Tzara, Aragon, Rimbaud, u slikarstvu Chagall, Dali, Miro, Arp, Magritte, kod nas slikari Stančić, Jordan, Šercar, u kazalištu Maeterlinck, Ghelderode, Jarry i Antonine Artaud, kod nas Radovan Ivšić i njegov „Gordogan“, u filmu Bunuel i njegov najpoznatiji nadrealistički film „Andaluzijski pas“ . Najvažnije karakteristike nadstvarnosti su sloboda izražavanja, automatizam, fantastičnost krajolika, ljudskoživotinjske spodobe, apsurd, neobični odnosi predmeta u prostoru, vremenski diskontinuitet ili slobodno baratanje vremenom, omaške, snovi, nesputana mašta- postupci koji otvaraju promatraču, čitatelju, sudioniku, sustvaraocu umjetnosti neočekivan i nov pogled prema dubokom smislu našeg postojanja, ljudskoj egzistenciji, našoj ljudskoj biti, poeziji, ljepoti. Mnoge od tih osobina posjeduje „slikarstvo u fotografiji“, „slikarska intervencija u fotografiji“, fotografskoslikarske intervencije likovnog i fotografskog umjetnika Bože Marijančića. On me podučio da je stručni termin za ovu fotografsko- slikarsku tehniku –Creativ ili Alternativ Reality. Božo vjeruje „da se tim putem možda fotografi pomire sa slikarstvom“. U mnogim slikama koje ćete vidjeti na ovoj izložbi potvrđuje se ta njegova teza, ali potvrđuje vještina i dar koje posjeduje da nas povede u svoj svijet naizgled nespojivih stvari-ljudi i životinje oslobođeni sile teže na krovovima kuća, antropomorfnih stabala, stopala koje izrasta iz naplavine na plaži, voća i povrća koja poprimaju ljudske oblike, „Chagallovskih“ autoportreta i ženskih portreti sa životinjama, začudnih bića koja izlaze iz čvorova drveta, socijalne empatije u slikama derutnih zgrada u koje su umetnuti ljudski likovi i na kojima su oslikani neobični murali, Dalijevskih morskih pejsaža, usporedne drvene kućice i kućice puža, „Tolkinovskih“ autoportreta koji izrastaju iz „Stare vrbe“ uz sjekiru zabijenu u panj, zgužvanog sata koji pokazuje zaustavljeno vrijeme i svijet lišen osnovnih zakona gravitacije, druge vremenske dimenzije, nesputanog ludizma. Tu su i divovski zeleni skakavac spreman zaskočiti žrtvu, autoportret s mačkom i zastrašujućim leptirom, djevojka s licem psa koja fotografira mačku, autoportret u kruški, crveni autoportreta, lica u medaljonima, djevojka s obojanim naočalama izrasla iz kamena. Od slike do slike uranjamo u svijet ludizma, snova, začudnosti, ponekog simbola i znaka, ali nesumnjive likovne privlačnosti i drukčijosti. U nekima autor stvara kratku priču, donosi značenje, pokušava doseći smisao. Vidljiva je vještina vladanja novim tehnikama- računalnim programom, fotošopom, nova tehnologija nam olakšava tu pretvorbu fotografije u sliku, upućuje nas na putovanje u nadstvarno iz kojeg se stvarno, reality, bolje vidi i razumije, osjeća i prihvaća. Dar Bože Marijančića nam omogućuje da novu tehnologiju u fotografiji podvrgnemo sebi, svom ljudskom obliku i svrsi, da se otmemo njenom, tehnologijskom preuzimanju svijeta i nas u njemu. To vidim u ovoj izložbi kao poruku, kao nadu da ćemo kroz umjetnost, ovaj puta slikarsko-fotografsku ostati ljudi, sačuvati svoj svijet poezije, mašte i slobode nasuprot zastrašujućim mogućnostima novog svijeta fotomontaža, robotike, infromatike, mobitela, vječne mladosti, produženja života. Kao da drvena kućica i puževa kućica prenose taj smisao, to značenje, povratak jednostavnosti života i očuvanju svoje ljudskosti, sebe samoga, zaigranog i slobodnog u putovanju kroz ljudsku maštu, najbogatije i najneistraženije područje u kojem se krije ljudska sreća i duboki smisao. Valja do njih doći. Razni su putevi kojima se služe u mjetnici. Neki poput nadrealista i kroz začudno, snovito, zbunjujuće. Izbor i zaklonište Bože Marijančića pred dolaskom neizvjesne i zastrašujuće budućnosti je mašta, poezija, sloboda i igra. Što nas više od toga određuje kao ljudska bića?
Srdačne čestitke umjetniku Boži Marijančiću povodom dodjele odličja EFIAB/B od Federation internationale del'Art (FIAP) i ove izložbe koja potvrđuje dobiveno priznanje.
Dr.sc. Miroslav Međimorec