Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Ivo Friščić - "Neću ravnalo, hvala"

vrijeme: 21.06.-5.07.2016.

mjesto: Galerija Pikto, Ulica kneza Branimira 29, Zagreb

Ivo Friščić

IVO FRIŠČIĆ

"Neću ravnalo, hvala"

Izložba "Neću ravnalo, hvala" predstavlja izbor radova iz opusa poznatog hrvatskog slikara Ive Friščića nastalih najvećim dijelom tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te nekolicinu djela iz najranijeg i kasnog perioda stvaralaštva. Riječ je o djelima izuzetne umjetničke vrijednosti i značaja za istraživanje početaka i korijena opusa Ive Friščića kao i za povijest hrvatske likovne umjetnosti druge polovice XX. stoljeća.

Djela koja će biti prezentirana na izložbi nisu do sada bila izlagana, te pružaju uvid u umjetnikovo stvaralaštvo, koje je bilo na tragu zbivanja u tadašnjoj europskoj i svjetskoj umjetnosti. Riječ je o jednoj vrsti posthumnog povratka i valorizacije ranih stvaralačkih dometa velikog slikara Ive Friščića u hrvatsku kulturnu javnost.

Na izložbi će biti izloženo oko dvadesetak radova, većinom ulja na platnu, iz slikareva vrlo plodnog i oblikovno zanimljivog stvaralaštva iz prve polovice 70tih godina XX. stoljeća.

Izložba je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i HAZU.

Ivo Friščić

NEĆU RAVNALO, HVALA

Ivo Friščić osebujno je ime hrvatskog slikarstva XX. stoljeća. Vrijedan, svestran i uvijek otvoren prema novom i nepoznatom, okarakteriziran kao "slikar nemira i pokreta", uspostavio je nov odnos prema svijetu i suvremenosti istražujući nove mogućnosti prostora i pokreta. Opisan kao ljudina hladnog i analitičkog pogleda, ali toplih očiju i stidljivog smiješka, bio je utjelovljenje suprotnosti koje je prenosio na svoja platna: sraz realnosti i imaginacije, organizacije i improvizacije, svrhovitosti i estetike.

Proboj

"Neću ravnalo, hvala" naziv je izložbe kojom se višestruko interpretira bit stvaralaštva Ive Friščića. Prvobitno, naziv tumači dvojnost autorovog karaktera utemeljenog na egzistencijalnim proturječnostima. Svaki sukob, neočekivani zaokret i promjenu karakterizira konvergentan duhovni doživljaj koji objedinjuje cjelokupni opus u koherentno djelo. Nadalje, naziv izložbe govori o vrlo plodonosnom razdoblju Friščićevog apstraktnog slikarstva geometrijskih obilježja u kojem se autor nije rukovodio očekivanom intelektualnom strogoćom kako bi postigao formalnu čistoću, već je emocijama rekadrirao plohe, boje i linije stvarajući nove prostore bazirane na čistom nagonu, te ispunjene pokretom i energijom.

Ritmizacija

Izbor djela predstavljenih na ovoj izložbi prikazuje stvaralački put Ive Friščića od vremena prvih ozbiljnijih radova nastalih još tijekom njegovog srednjoškolskog obrazovanja, pa sve do kasnih radova nastalih početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Naglasak je na geometrijskoj fazi stvaralaštva, preciznije na radovima nastalima između 1972. i 1974. godine, dok radovi koji prethode i slijede toj fazi svjedoče o bitnim aspektima Friščićevog stvaralaštva.

Iz predgovora Sonje Švec Španjol

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Izložba Andréa Butzera, Stefana Thatera i Thomasa Winklera

vrijeme: 15. lipnja u 19 sati

Izložba ostaje otvorena do 1. rujna 2016., a može se pogledati od utorka do petka od 13-18h i subotom od 11-13h.

mjesto:Galerija Contra, Frankopanska 22, Zagreb

Riječ je o svjetski poznatim autorima čiji se izričaji međusobno iznimno razlikuju. Butzerovi su radovi dinamični, snažni, odišu anarhijom i dječjom zaigranošću, Thater u svojim djelima istražuje i kombinira tehnike i materijale kao što su akril na dasci, tinta i uljane pastele na kartonu, beton, plastika i metal koji često završe u formi neobičnih instalacija, dok Winkler često koristi ulje i akril na platnu, a prepoznatljive su i njegove fotografije uz koje prilaže tekstualne odlomke koje gledatelja vode kroz umjetnikove misli.

Izložbom trojice suvremenih umjetnika čija djela predstavlja zagrebačka galerija Contra hrvatska će publika imati priliku vidjeti najnovije radove umjetnika svjetskog glasa čija su djela već dobro poznata u metropolama poput Berlina, Parisa, Londona i New Yorka.

Thomas-Winkler""

Andre-Butzer

Stefan-Thater

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Marija Ujević-Galetović - skulpture i slike

vrijeme: 18.lipnja-10.srpnja 2016 g.

mjesto: Dom kulture Lovinac

Marija Ujević-Galetović - skulpture i slike

Zavodljive zamisli i otkrivajući uvidi

Unatoč raširene dominacije relativiziranja umjetničkih vrijednosti pod štitom institucionalne teorije umjetnosti, potpomognute nekritičkom (da bude sasvim jasno: i nesamokritičkom s autorske pozicije) prezentacijom svega i svačega, postoje pojedinci – pomalo nalik usamljenim borcima ili posljednjem mohikancu – koji ne pristaju na takvo postupanje. Njima je pročišćavanje oblika, traženje najboljeg izraza, odbacivanje onoga što ne udovoljava usvojenim i samoizgrađenim standardima, dio stvaralačkog habitusa bez kojega je nezamisliv njihov rad. Jedan od najizrazitijih primjera tako visoko podignuta praga u hrvatskoj umjetnosti predstavlja djelo Marije Ujević Galetović, kiparice koja je svojim ostvarenjima, ponajviše javnom plastikom i spomenicima, obilježila naše razdoblje na hrvatskim prostorima.

Čitavo autoričino djelo odlikuje artističko poznavanje materijala i tehničkih postupaka, neizostavna širina pogleda i usredotočenost na aktualni zadatak, temeljita erudicija i bistrina duha. S takvim osobinama i pretpostavkama jedini je mogući rezultat, moglo bi se olako zaključiti, neupitna originalnost. Vjerojatno i jest tako, no uvijek je, kada je riječ o kreativnosti, nužan još neki osobiti, jedinstveni sastojak…

skazana neupitna Ujevićkina originalnost prisutna je i kada uočavamo zanimljive reference prema povijesnim primjerima umjetničkih djela. Zar stilizacija izduženoga vrata koji neosjetno prelazi u tijelo u skulpturi Kozo jedna nije potencirani odjek, dakle naglašenija verzija manirističkih pretjerivanja poput one koju pamtimo na slavnoj Parmigianinovoj Djevici duga vrata (ali i čitavoga tijela) iz 1530? Zar Pobjegla iz Raja ne ukazuje još izravnije na svoje prethodnice. Ne samo na Picassove Žene koje trče na plaži (1922.), nego i dublje u prošlost gdje nas dočekuju brojni, pogotovo u baroku, prikazi Daphne u bijegu (napose Tiepolova ili Cornelisa de Vosa), ali i sve do prizora na drevnim grčkim vazama; taj snažni zamah udova u pokretu, zavijorena kosa, elementi su iste obiteljske geneze.

Kada to osvijestimo, moramo još više cijeniti moć i sposobnost kiparice da nakon svih tih prikaza ostvari tako jezgrovit i snažan, ujedno veoma duhovit prikaz. Sam naslov urnebesan je; naša trkačica ne bježi pred ostrašćenim Apolonom ili kakvom drugom uobičajenom strašnom nevoljom; ona je pobjegla iz Raja! Zašto iz Raja? Obično zamišljamo da taj idealizirani prostor mira i spokoja ipak nije mučilište. Unatoč tome, mora da je pobjegla od dosade; što bi je drugo moglo na to nagnati. Eva prognana iz Raja (zajedno s Adamom, dakako) u pravilu je potištena, uplakana i pritom ne trči, prije posrće pod teretom očaja. Za razliku od Daphne i njene neizbježne metamorfoze te pred iskuše-njem poklekle Eve, nezaustavljiva se, raspojasana Marijina bjegunica nije predala, njena pobuna protiv usuda - barem za sada, dok traje - uspješna je.

I statični je kiparičin Mornar ponajprije nositelj svojih osobitih atributa; grube snage, prostodušnosti, zadriglosti. Nabrekli vrat koji stapa glavu i tijelo te jedva naznačeno zadiranje u površinu tijela majstorskoj je ruci dovoljno da naznači tipičnu za mornare potkošulju s naramenicama, odnosno vanjsku fizičku osobinu koja precizno odražava unutarnju narav.

Zamijetimo kako je na svakome od navedena tri rada ponešto izostavljeno – udovi na kozi, udovi (zamjenjuju ih grudi) i glava na bjegunici, usta na mornaru – pa ipak, njihov je specifičan karakter pojačan, nipošto oslabljen. Duhovitost zamisli, njena izražajnost dobili su time na intenzitetu, kao da je sama psihologija forme iskazala svoju pronicljivost.

Međutim, nasuprot dojma lakoće izvedbe, valja nam zamijetiti strogost i ozbiljnost u postupku oblikovanja. Naime, u sekvencijalnom nizu kretnji i položaja koje zauzima određeno tijelo, pojedini su među njima u većoj mjeri karakteristični, više otkrivaju i govore od drugih. Premda slijede neposredno jedan za drugim, ti položaji se izdvajanjem fiksiraju, zadobivaju Zavod ljive zamisli i otkrivaju ći uvidi vanvremensku protežnost. Marija Ujević je pozorni lovac takvih položaja (ostale odbacuje), također i pogleda koji ih ponajbolje otkrivaju (a fotografski objektivi hvataju i fiksiraju). I zato nam ne preostaje nego ustvrditi: klasičnim primjerima govora tijela priključila je autorica svoje radove, obogaćujući vokabular osobitim izražajnim potencijalima. Bez obzira kakvu narav nastoji iskazati, u rasponu od suzdržanosti do eskalacije pokreta. U nekim je figurama dostojanstvo izraženije, u drugima ranjivost, u trećima duhovitost, komičnost dapače. Unutar takve karakterne i sadržajne fleksibilnosti, konstanta je tek izraz sam, ono što nazivamo poetikom; individualnim, precizno razrađenim rukopisom.

Marija Ujević oblikuje zatvorene, jasne obrise volumena glatkih površina; zato njena napeta, energizirana skulpturalna masa uvijek djeluje vrlo sugestivno.

U recentnim je godinama Marija Ujević Galetović na velika vrata unijela slikarstvo u svoj rad te ujedno na domaću likovnu scenu, pozornost je zasigurno bila osigurana njenom reputacijom, a svojstveni joj, sasvim osebujni izraz opravdao zanimanje javnosti. Odrješitim kadriranjem – u kojemu prevladavaju kvadratni i bliski im formati čime je također naglašena artificijelnost pogleda - uprizoruje scene poput kazališnih kulisa. Ako treba prikazati namreškano more s izmaglicom ili neveru, onda će profinjenom gradacijom ”More“, akril na platnu, 150x140 cm nijansi odabranih boja uz tanku čipku valova, odnosno crnilom nagomilanih oblaka predočiti upravo to. Ne na način koji bi težio mimetičkoj vjernosti, nego preciznoj simboličkoj deskripciji. Pritom je prostor kombinacija oblikovne plošnosti uz selektivnu primjenu postupaka koje bismo mogli opisati kao atmosfersku (tonovi lagano blijede u dubini) te pravilnu, geometrijsku perspektivu (prikaz stabala koja se smanjuju u pozadinskim planovima to nedvojbeno pokazuje).

Neodoljiva je ta teatarska dobrodošlica umjetničinih ilustrativnih, više crtačkih nego slikarskih slika. One posjeduju zagonetnost, ponekad dirljivu jednostavnost (Đoni je izložen studeni kao i našem pogledu, ali zadržava svoje ljudsko dostojanstvo), otvorenu zapitanost pred kompleksnošću neprestano očuđujućeg života. Hodom u novo Marije Ujević Galetović proširuje svoje impozantno djelo koje potvrđuje kako figurativna umjetnost i dalje može (a uvijek će i moći) reći više o zbilji, o percepciji, nego mehanički, kako god savršeni objektiv ili puko oko koje gleda, a ne uviđa.

Nikola Albaneže

Marija Ujević-Galetović - skulpture i slike

ŽIVOTOPIS

Marija Ujević-Galetović rođena je 20. listopada 1933. godine u Zagrebu u kojemu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Godine 1953. upisuje se na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti - Kiparski odsjek; diplomirala je 1958. U klasi profesora Frana Kršinića. Nakon studija usavršavala se na Central School of Art u Londonu; u nekoliko navrata boravila na studijskim putovanjima (Italija, Engleska, Francuska).

Na zagrebačkoj ALU radi od 1987., napredujući od docenta do statusa redovitog profesora 1995. Od 1998. redoviti je član HAZU čiji je član suradnik bila od 1990. godine.

Izlagačku aktivnost započela je 1960. te je od tada prezentirala svoje radove na brojnim samostalnim i skupnim nastupima. Istakla se je napose skulpturalnim ostvarenjima na otvorenom prostoru – gradskim ulicama i trgovima (spomenici Augustu Šenoi u Zagrebu, Miroslavu Krleži u Osijeku, Jakovu Gotovcu u Osoru, Frani Petriću u Cresu, Petru Krešimiru u Šibeniku, Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku), u parkovima i dvorištima (skulpture Trkač na Savskom nasipu u Zagrebu, Ženamačka uz galeriju Lauba, spomenik Jurju Križaniću na Kaptolu u Zagrebu) - te u sklopu arhitektonskih cjelina – u crkvama (patronu crkve Sv. Pavla u Zagrebu, skulptura Uzašašće u crkvi Sv. Nikole u Rijeci) i pasažima (spomenik Vlahi Paljetku).

Za svoj je spomenički rad primila mnoga priznanja te je dobitnica značajnih nacionalnih i međunarodnih nagrada među kojima se ističu: 1. nagrada na međunarodnom natječaju za spomenik Telekomunikacije u Ženevi 1965., 1. Nagrada na natječaju za spomenik Augustu Cesarcu u Zagrebu 1973., 1. nagrada za spomenik Jovanu Steriji Popoviću u Novom Sadu 1981., Izvedbena nagrada za spomenik Miroslavu Krleži na Zagrebačkome salonu 1982., Nagrada na Trijenalu hrvatskog kiparstva u Zagrebu 1986., Nagrada za spomenik Augustu Šenoi u Zagrebu 1987., Nagrada grada Zagreba 1989., Nagrada Zagrebačkog salona 1990.

Njezina se djela nalaze u zbirkama zagrebačkih ustanova: Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Laube; također u privatnim kolekcijama Alfreda Brogyanyija u Beču, Nede Young u New Yorku. Kao dio recentne i aktualne produkcije Marije Ujević- Galetović očekuje se skoro postavljanje spomenika Jurju Križaniću u Moskvi te realizacija brončanih vratnica na katedrali u Požegi.

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.