Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Vanja Vikalo - Linnch u Galeriji Siva

vrijeme: 24.03.2016. 19,00

mjesto: Zagreb; Galerija Siva, Pierottijeva 11

U Galeriji Siva, u četvrtak, 24. ožujka, s početkom u 19 sati, otvara se izložba street art umjetnika i ilustratora Vanje Vikala - Linncha.

Linnch

Ovu sezonu Galerija Siva otvara rezidencijom umjetnika s beogradskom adresom Linnch-a. Third Eye Crying je serija digitalnih ilustracija rađenih tehnikom sitotiska. Ilustracije se bave kritikom društva uvijene u crni humor, a svojom formom pokušavaju ostvariti direktnu komunikaciju sa promatračem provocirajući žestoku reakciju. On se poigrava sa percepcijom promatrača stavljajući ga u vožnju kao u lunaparku na roller coaster-u. Ilustracije su reakcija na apsurdno ponašanje modernog čovjeka koji, jureći za profitom, gazi sve pred sobom, bilo da su to drugi ljudi, priroda ili sve ono što mu se nađe na putu.

Rođen u Mostaru sa boravišnom adresom u Beogradu Vanja Vikalo, poznatijih kao Linnch, ilustrator je, dizajner karaktera. Osnovnu i srednju školu završava u Herceg Novom, a 2009. diplomira na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Profesionalno djeluje kao dizajner kroz svoj dizajn studio D-Bend, a u novije vrijeme i kao ilustrator na animiranim pričama kroz studio za produkciju filmova Rudnik film. Radio je na vizualnom osmišljavanju festivala, glazbenih sastava, reklamnih kampanja. Već godinama je prisutan na umjetničkoj sceni u Crnoj Gori, Srbiji, ali i Hrvatskoj, ponajviše angažiran oko realizacije Festivala Sinestezija u Herceg Novom. Linnch već duže vrijeme djeluje kao autor unutar street arta i ilustracije gdje su prepoznatljivi njegovi crno-bijeli crteži s mnogo detalja koji oštro kritiziraju društvo. Njegove radove možete susresti na zidovima Beograda i Zagreba, ali i ostalih gradova regije. U razvoju storytellinga karakteriziraju ga pomno razrađene priče, animirani film novi je medij u kojem se ovaj umjetnik sve više nalazi.

Izvor: https://www.facebook.com/siva.galerija

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Marija Plečko i Petra Orbanić: Ništa, ali ipak je

vrijeme: 22.03.2016. - 09.04.2016.19,00

mjesto: Zagreb; Galerija VN, Ilica 163a

Otvaranje izložbe: utorak, 22.3. 2016. u 19 sati

Znamo kada i otkud smo krenule, ali ne znamo gdje ćemo doći. Putem stvari koje ne znače ništa pred očima izrastaju u nešto, a ako ništa nešto postaje, znači da Je. Ništa je grana i šuma i potok i kamen i planina i korak i vjetar i magla i umor i svježina i strah i sreća i mir i ti i ja i mi... I toliko Ničeg još stane u jednu osobu i toliko Ničeg još stane u dvije. Ništa Je."

plecko_orbanic

Naveden citat misli su autorica proizašle iz zajedničkog planinarenja, hodanja i penjanja. Te aktivnosti definiraju suštinu njihova umjetničkog djelovanja i materijaliziraju se u prostoru galerije. Ideja koja se skriva iza čitavog postava neuhvatljiva je kao i sam put autorica. Neuhvatljiva jer nije još definirana, na svojim početcima, tek čeka da stasa u nešto. Tako, ako pitate autorice što rade reći će vam: mi hodamo, penjemo, planinarimo, skupljamo granje, kamenje, prirodne i umjetne fragmente, rezbarimo drvo, crtamo, pišemo, razgovaramo, fotografiramo, gradimo, pletemo, slažemo, rastavljamo...

U trenutku kada sve te radnje, predmete i strukture stavimo pod zajednički nazivnik, nelogičnosti kao da nestaju. Metalna šalica i hrpa sakupljenog granja počinje progovarati istim jezikom. Izolirani od svog izvornog konteksta oni ne predstavljaju ništa, oni su puka forma i materija, ali, okupljeni na jednom mjestu i pomno organizirani u prostoru ti predmeti i strukture postaju nešto puno više. Oni su geste, sjećanja i ostvarene želje, svaki pomno odabran i postavljen na svoje mjesto. Oni su materijaliziran dnevnik nečijih (njihovih) htijenja.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Izložba Vide Meić

vrijeme: 22. veljače u 19:00

mjesto: Galerija Matice hrvatske Ulica Matice hrvatske 2; Strossmayerov trg 4, 10000 Zagreb,

vida

Dubina u likovnosti nipošto ne mora biti ona iluzionirana, prostorna. Dapače, uslojavanje slikarske tvari, ili višestruko otiskivanje grafičke ploče, često rezultiraju vrlo zanimljivim i raskošnim, posve rastvorenim plohama. Tako grafičarka Vida Meić na svojim radovima, u kojima kartonski tisak kombinira s kolografijom, tehnikom lijepljenja materijala na matricu, varirajući visoki i duboki tisak, postiže dojam dubinskih tekstura, zanimljivih igara plutajućih oblika, zasićenosti formama i bojom. Taj efekt grafički listovi možda duguju mekoći i trošnosti kartonske matrice, koja kao da teži prenijeti svaki detalj vlastite strukture, prije nego bude prepuštena svome neminovnom raspadu.

I cijeli se postav izložbe može doživjeti kao dinamična razlika u rezonancijama kvadratnih ploha, kao odašiljanje određenih frekvencija kroz boje i nestabilne oblike, čije se djelovanje prepušta recipijentovoj (pod)svijesti. Neke od klasičnih teorija apstrakcije stavljaju strogi veto na pokušaje njezine imaginativne interpretacije: Clement Greenberg piše kako, budući da je medij vizualnih umjetnosti fizički: „čista skulptura i čisto slikarstvo teže ponad svega djelovati fizički na promatrača“ (iz eseja Prema novom Laokontu, 1940.), a Giulio Carlo Argan u eseju Kriza predstavljanja (iz 1976.) sugerira kako umjetnička djela više ne djeluju semantički (značenjski), nego znakovno, uspoređujući ih s prometnim znakovima, i da kao takva usmjeravaju naše „praktično ponašanje“, odnosno psihološke reakcije. Međutim, treba li danas ponavljati naučene istine i držati se asemantičkoga tumačenja (prvenstveno) apstraktne umjetnosti kao jednoga non plus ultra shvaćanja takvoga slikarstva, kiparstva ili grafike?

Ako nam grafike Vide Meić, izložene ovdje, mogu poslužiti kao podloga za to pitanje, krenuo bih od njihove punine, koja ne zaslužuje ništa manje nego puninu tumačenja, otklon od poznatog, očekivanog, od (već) citiranog. Sama prisutnost oblika u međusobnoj prisnoj komunikaciji, pa još k tome ovako fluktuirajućih, organičkih, nestabilnih, protejskih u svojoj najosnovnijoj naravi, sugerira bezbroj mogućih asocijacija. Sve vizualne forme predstavljaju neke tercijume koji povezuju nepredmetno s predmetnim, unutarnje s vanjskim. U tome je povezivanju ključ našeg estetskog osjećaja prema tim listovima (ako ga ima).

Ne treba ići do Leonardovih vježbi s mrljama i oblacima, ili do Detonijeve Fantazije oronulog zida, te tvrditi da je to što se vidi nužno nešto. Kao i u kreaciji umjetničkog djela, u njegovoj percepciji nije bitno što se vidi, nego kako se vidi. Primjećujući dinamiku, grupiranja, kompoziciju i varijacije „energeskih“ isijavanja pojedinih radova, mi u njih učitavamo (ili: upisujemo, ili, ako vam je draže budući da je riječ o grafičkoj umjetnosti: utiskujemo) svoj pogled to jest misao: urođen ili naučen, školovan ili intuitivan. Da, može se reći da je to „usmjeravanje psihološkog ponašanja“, ali nikako tipizirano, formulativno, „prometno“, s poželjnim, „ispravnim“, rezultatom; nego poticajno, refleksivno, nepredvidljivo, snoliko (jer je sanjač apsolutno sve ono što je sanjano, koju god teoriju o snu zastupali).

Autorski pečat i tehnika ovih grafika tome mogu govoriti u prilog, i također imaju funkciju znaka. Tražimo li njihovu izrazu morfološke pretke, u našoj umjetnosti bili bi to Ordan Petlevski, kao i apstrakcije Zlatana Vrkljana. Gradnjom, doslovce dubinskom, prožimanjem otisnutih ploha i tekstura, stvara se dojam jedne drugačije tehnike otiskivanja, akvatinte, pa se ciklus može shvatiti i kao preklapanje ili igra međusobne simulacije unutar različitih grafičkih tradicija i metoda. Prostor bez koordinata osmišljen je prema logici kompozicije, logici uhvatljivoj tek onoliko koliko je to umjetničina intuicija (koja je u temelju radova), ali zato ne manje postojanoj.

Simbol ostaje osnova čitanja djela, čak i kada negira svoju prirodu simbola. Prividno neartikulirani prijelazi i grupacije oblika, sa čvrstim su osloncem u materiji, ali su i nesvedivi na floskulativno lišavanje značenja. „Čista“ materija ili forma nikada nisu uistinu prazne (možemo li uopće misliti istinsku prazninu?), nego su zajednička podloga mnogih mogućih smislova.

Feđa Gavrilović

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.