Mercedes Bratos

...rođena je 1979.god.u Dubrovniku, gdje je završila osnovnu i srednju umjetničku
školu Luka Sorkočević, diplomirala je na Accademi di Belle Arti u Firenci, u klasi
prof. Umberta Borella.

Imala je više samostalnih i skupnih izlozbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
Članica je HDLU-a i HULUK-a. Voditeljica i asistentica kreativnih radionica u
Udruzi Svitanje (udruga za zaštitu i promocanje mentalnog zdravlja).

Živi i radi u Zagrebu.

Kontakt: Facebook

Spajanjem različitih materijala Mercedes Bratoš stvara vizualne enigme koje simbolično ističu kompleksnost i slojevitost ljudskog života. Svako djelo odraz je emotivnog stanja umjetnice sazdanog od spleta vanjskih utjecaja, proživljenih situacija i unutarnjih previranja. Sam stvaralački proces karakterizira intuitivno i spontano oblikovanje koje započinje malim kolažnim skicama. Sadržajne kompozicije nastale nizanjem karakternih fragmenata sačinjenih od papira, novinskih isječaka, fotografija i drugih inspirativnih materijala temelj su svake nove slike. Rukovodeći se podsvjesnim Mercedes Bratoš oblikuje kolaže skladnih boja i kompozicija koje potom prenosi na platno.

Simbolika naziva u radovima Amen, Sjeta, Utopija, Zimska noć i Svjetlo u tami upotpunjena je simbolikom motiva svijeće, žarulje ili prazne fotelje koji snažno ukazuju na odsustvo čovjeka. Umjetnica gradi prazan prostor čija melankolična atmosfera odražava trenutačno stanje duha, dok pojedini elementi preuzimaju ulogu okidača sjećanja ili fragmenata jedne šire priče. Upravo o promatraču ovisi hoće li percipirati asocijativni niz u radovima kao subjektivne informacije o autorici djela ili će pak formirati vlastitu priču na temelju viđenog, pobuđenog i doživljenog.

Naglasak na praznom prostoru u djelima upotpunjen je dominacijom akromatskih boja, posebice tonovima sive i plohama jednolične crne boje koja doprinosi cjelokupnoj prigušenoj atmosferi, ali ujedno pruža mogućnost gradnje vlastitog sadržaja unutar zadanog okvira. Tako, primjerice, dominantno tamni tonovi postaju podloga za figurativne motive poput svijeće, žarulje, fotelje ili komode, ali i za kolorističke akcente koji poentiraju ključni sadržaj slike.

U novijim radovima melankoliju i pomalo statičnu dorečenost motiva zamjenjuje ekspresivniji potez i dinamična kompozicija ostvarena ponajprije uplivima snažne crvene, plave i žute boje. Pozadina glavnog motiva je razigranija s više detalja, dok su središnji figurativni elementi stilski uklopljeni u mnoštvo zbivanja na površini slike. U usporedbi s ranijim radovima dolazi do svojevrsne zamjene teza u oblikovanju – akromatske podloge s kolorističkim akcentima zamijenjene su kolorističkim podlogama na kojima se ističu akromatski figurativni motivi poput crne figure konja ili bijele fotelje. Dinamičnije radove prati i promjena u karakteru samih naziva djela, pa tako imena It, Lovina i Na tronu djeluju poput naziva poglavlja nekog kriminalističkog romana. Bilo da je riječ o kontemplativno-sjetnim ili potonjim istraživačko-avanturističkim radovima, nova djela Mercedes Bratoš objedinjuje zagonetka skrivena u simbolici cijelog ciklusa. Ne tražeći svoj direktni i doslovni odraz, Mercedes Bratoš sakupila je fragmente emocija i raspoloženja, te izgradila svojevrsnu kolažiranu stvarnost. Ta stvarnost određena je stalnim traženjem ravnoteže i sklada unutar same sebe i unutar svog likovnog djela. Utoliko naziv izložbe Ne tražim svoj odraz negira doslovnost i ukazuje na širi aspekt poimanja samog sebe i onoga što nas čini individuom. Kompleksnost karaktera Mercedes Bratoš očituje se u kompleksnosti izričaja, dok autentičnost i iskrenost krasi svako pojedino djelo.

Sonja Švec Španjol

Mercedes Bratoš

SAN LJETNE NOĆI

Ah, ljetna noć... Toliko je natopljena značenjima, sjećanjima, mirisima, bojama i zvukovima, toliko je u njoj života zgusnutog u vrijeme kojega kao da ima više nego ostatkom godine, a istovremeno i manje. Ljetne su noći sazdane od bezbrojnih trenutaka i žurbe da se svugdje stigne i lijene lakoće kasnih večera, slatkog voća, zrelih vina. Oteščali vlažni zrak vrućeg ljeta s pokojim noćnim povjetarcem donosi šapat davnih trenutaka, nesputanosti i spokoja.

Što je ljeto u Dubrovniku ako ne šušurLjetnih igara, kolektivni život na plažama i noću po betulama?! On je, međutim, i intima iščekivanog poljupca, oslobođene strasti, užitak bivanja s drugima i različitima. Negdje se u tome procjepu shvaćanja i življenja ljeta našao i novi ciklus Mercedes Bratoš. Nije joj strano slikarstvo koje zuri u hedonizam i upija njegove brojne manifestacije, udobnost i ljepotu življenja, lakoću neopterećenog postojanja, finoću predmeta koji nas okružuju, a bez kojih udobnosti ne bi ni bilo, te želju za tjelesnim užitkom i strašću. Njen je recentni ciklus Tapete iz haremapokazao upravo tu vještinu izrade, ornamentalne dekoracije i kolo­rističke dopadljivosti čije postojanje ne traži odobravanje promatrača, već opisuje i uzdržava udobnost kao konačnu kategoriju. Kada slika po fotografijama Mije Vesovića, stvarajući sasvim nova likovna djela, ona nastoji osvojiti prostor intime, zaokružiti ga i zatvoriti sa svih strana, kako bismo u njegovom središtu dobili prizore hedonističke igre, u ovom slučaju muško-ženskih intimnih trenutaka koji su nekada bili dijelovi kazališnih predstava (odnosno, upravo predstava Dubrovačkih ljetnih igara). Nema u njima ništa sablažnjivo – kao što je i predstava samo igra, tako je i njeno tematiziranje samo ludički moment u nepreglednom kretanju i bujanju likovnog stvaralaštva, misao u velikom korpusu sjećanja – na adaptaciju Bariccovog djela Ocean more, na brodsku kazališnu igru Ledeni mjeseckao scensko uprizorenje Brucknerovog romana Gorki mjesec ili na neobaroknu baletnu predstavu Opasne veze prema motivima iz romana Pierra Choderlosa de Laclosa. Naravno, sjećanja su to pomiješana s autogenim osjećajem estetskoga pa ona ni po čemu nisu objektivna niti tome teže, već sasvim suprotno – poigravajući se s našim sjećanjima na pogledane predstave i osobne (ne nužno svjesne) interpretacije uprizorenih situacija, ona provociraju neku sasvim novu sliku i s njom povezanu memoriju, kao naknadno ugrađeno sjećanje na nešto što kao takvo nikada nije niti postojalo. Kompozicije ovih slika slojevite su i složene. One istovremeno kombiniraju više očišta, više različitih ambijenata, od interijera (vrlo razrađen interijer nalazimo na slici Betlehem(e), koloristički sasvim srodan drugim slikama u autoričinom opusu, od apstrakcija do spomenutog ciklusa Tapete iz harema, otkuda nastavlja sa sličnim poluplošnim prostornim organizacijama) do sasvim neodređenih okruženja, unose florealne, ornamentalne, animalne motive koji naizgled nemaju logično opravdanje, kao i pojedine detalje koji, poput crvenih očiju iz Katunarićevih literarnih sjećanja na Kitaj, ne samo da mijenjaju i nadograđuju osnovnu misao koja se odvija oko promatranog prizora u središtu, nego sasvim mijenjaju i temeljno značenje centralnog motiva.

Koliko je takav pristup kadikad likovno i pojmovno heterogen, možemo uočiti, primjerice, na slici Mala Lotta, na kojoj se adiranjem takvih elemenata oblikuje „okvir“ oko krvavog prizora dvoje ljubavnika na plaži ispod Lovrjenca koji se, osim što ukazuje na činjenicu da je mjesto zbivanja povezano s morem, ne nameće zatvorenoj cjelini u središtu. Riječ je, dakle, o dva različita likovna polja, što možemo naći i na drugim slikama iz ovog ciklusa, a osobito je to naglašeno na djelu Kod Capuletija. Istovremeno, autorica slikomGavran kreira prizor koji odaje dojam da naknadno uneseni elementi ravnopravno sudjeluju u već postavljenom fotodokumentiranom trenutku sasvim neovisne dramske radnje. Tako dva suha debla flankiraju kompoziciju dvoje pognutih ljubavnika, a veliki gavran u središtu postavljen je kao da će svakog trenutka kljunom nasrnuti na ženu koja nešto dohvaća s poda. Tom se prilikom i takvim postupkom, vidljivim i na slikamaGaleb te donekle Betlehem(e), gube granice prvog fotografskog predloška i autorske intervencije te se postiže zaokruženi, jedinstveni prizor jednakovrijednih likovnih činitelja. Uz kolažiranje i slikanje, Mercedes Bratoš u ovom se ciklusu upustila i u crno-bijeli crtež olovkom koji, poput neke fragonardovske igre suptilne erotike, upotpunjuje dojam razdoblja kojeg nastoji rekonstruirati baletna predstava Opasne veze, samo što se ovdje ta slika zove Dvorac (naziv koji evocira radnju mučnog Kafkinog istoimenog romana).

Mercedes Bratoš u svome cjelokupnom slikarskom djelovanju gaji osobitu naklonost prema ornamentici; naizgled je sasvim opčinjena jednostavnošću, ritmičnošću i dekorativnošću takvih uzoraka koji su u njenim radovima postali prisutni kao prepoznatljivi
Mercedes Bratos
Mercedes Bratoš u svome cjelokupnom slikarskom djelovanju gaji osobitu naklonost prema ornamentici; naizgled je sasvim opčinjena jednostavnošću, ritmičnošću i dekorativnošću takvih uzoraka koji su u njenim radovima postali prisutni kao prepoznatljivi autorski znak. U njenim se slikama, baš kao i u ljetnim noćima, može naći podjednako mnogo fragmentiranoga, razlomljenoga i nedorečenoga, kao i sumiranoga, zgusnutoga, zasićenoga. Ovi su likovni snovi vješto ispričane priče o općemu koje je postalo osobno nekih ljetnih noći nekog dubrovačkog ljeta.

Marin Ivanović,
povjesničar umjetnosti